Documente online.
Username / Parola inexistente
  Zona de administrare documente. Fisierele tale  
Am uitat parola x Creaza cont nou
  Home Exploreaza






USTAVNO PRAVO

Croata sarbo croata











ALTE DOCUMENTE

Zvonko Mihajlovski:
PRVI PERIOD RAZVOJA NACIONAL-SOCIJALISTIČKE NEMAČKE PARTIJE
Soukromé právo v 19 a 20 století
Fa Predavanje na konferenciji u New Yorku-u 2008.
AKUTNA UPALA ZGLOBOVA
KIFLICE SA SIROM
Изабране песме За оне кој
IMPRESIONIZAM
Njoke al pijemonteze
Rizoto milaneze
ULTIMELE CAUTARI PENTRU ACEST DOCUMENT
Aceste cautari sunt actualizate instantaneu


USTAVNO PRAVO

I. UVODNA TEORIJSKA PITANJA USTAVNOG PRAVA

POJAM USTAVNOG PRAVA

            Pod pojmom ustavnog prava podrazumijevaju se dva različita pojma:

-         ustavno pravo kao naučnu disciplinu sa bitnom ulogom u sistemu drustvenih nauka. Ova nauka izučava odnos čovjeka, kao pojedinca ili organizovanog u različite skupine, prema drzavnoj vlasti, kao i utemeljenost, strukturu i organizaciju drzavne vlasti.

-         ustavno pravo kao najvazniju granu pozitivnog prava koja uređuje korpus ljudskih sloboda i prava, te sistem vrijednosti i osnovna pitanja oganizacije drustv i drzave.

PREDMET USTAVNOG PRAVA

            Predmet ustavnog prava je materija constitutionis - ključna pitanja odnosa u svakoj drzavnoj zajednici bez obzira da li su uređena jednim pravnim aktom ili sa vise propisa ili na osnovu nepisanih pravila, tradicije i običaja. Tu spadaju:

-         slobode i prava čovjeka i građanina,

-         ostvarivanje narodnog suvereniteta i legitimacija drzavne vlasti,

-         naposredno učesće građana u vrsenju vlasti,

-         političko predstavnistvo, stranke, izborni sistem,

-         principi organizacije i struktura drzavne vlasti,

-         struktura političkih institucija i njihovo funkcionisanje,

-         poremećaji u odnosima političkih institucija,

-         pravna drzava,

-         vladavina prava,

-         ostvarivanje principa ustavnosti i zakonitosti.

NAZIV USTAVNOG PRAVA

            Naziv ustavno ili drzavno pravo nije samo terminolosko nego i ideolosko i praktično pitanje tj. nazivom se izrazava i bit naučnog, filozofskog, ideoloskog stava prema samom predmetu izučavanja i regulisanja. Za ovu naučnu i pravnu disciplinu upotrebljavaju se dva naziva (u teoriji i praksi): ustavno i drzavno pravo.

            Ustavno pravo - izraz liberalne građanske koncepcije demokratskog odnosa čovjeka i vlasti, narodnog suvereniteta. Osiguranje vladavine prava - kako jedan pravni sistem da osigura jednaka prava za sve. Prirodna i urođena prava čovjeka čine osnov ukupnog drustvenog uređenja u kome je najvaznija funkcija drzave da stiti ta prava. Drzava je prema ovom shvatanju nastala kao izraz narodne suverenosti, opće volje građana, a ustav je drustveni ugovor kojim narod uređuje svoja prava, organizuje drzavnu vlast, propisuje njene nadleznosti i osigurava ljudske slobode i prava. U nasoj pravnoj tradiciji prihvaćen je naziv «ustavno pravo» koji izrazava navedeni demokratski odnos čovjeka i vlasti. To se svakako odrazava i u jezičkom značenju riječi »ustav» koja je izvedena od glagola - zaustaviti, ograničiti drzavnu vlast u odnosu na slobode i prava građana.

            Drzavno pravo - izraz drzavnog apsolutizma i uloge drzave koja je sama sebi cilj. Naziv je svojstven njemačkoj pravnoj tradiciji i prvenstveno rezultat političkih prilika u toj drzavi tokom XIX vijeka kada je uspostavljen drzavni apsolutizam gdje je uloga pojedinca samo u tome da sluzi drzavi, a ustav ima zadatak da utvrdi drzavnu organizaciju. Ustav je djelo drzave i izraz njene volje a ne volje naroda. Drzavno pravo obuhvata i norme ustava i sve druge propise koji se odnose na strukturu drzavne vlasti (obuhvata ustavno, upravno, sudsko i dr. grane prava), ali je sa druge strane uze od ustavnog jer ne regulise korpus ljudskih prava i sloboda. Naziv «ustavno pravo» je sire prihvaćen ali uređuje samo najvaznija pitanja drzavne vlasti, ne cjelinu drzavne organizacije.

METOD USTAVNOG PRAVA

            Ustavno pravo kao drustvena i pravna nauka koristi se općim metodama kojima se koriste ove nauke (drustvene i pravne). U zavisnosti od toga da li se pod predmetom «ustavno pravo» misli samo na pravne norme ili se misli na ukupnost svih drustvenih odnosa i institucija, razlikuju se i metode koje se primjenjuju. Klasični normativni pristup - primjenjuje egzegetski metod a sastoji se u doslovnom objasnjavanju teksta ustava (koristi se jezičko, logično i ciljno tumačenje teksta). Ove metode su vrlo značajne i za zakonodavnu praksu (tezi se preciznoj zakonskoj razradi ustavnih principa) i u sudskoj praksi (posebno u postupku pred Ustavnim sudom da se ne bi presiroko interpretirale ustavne norme). Posto je predmet ustavnog prava puno siri od samih ustavnih normi on podrazumijeva raznovrsnije metode i to istorijske, socioloske i politikoloske metode pomoću kojih se otkrivaju stvarni razlozi i posljedice pojednih ustavnih rjesenja.

ZNAČAJ USTAVNOG PRAVA I

ODNOS PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

            Ustavno pravo jeste najvaznija grana prava u sistemu prava jer mu je predmet uređenje tj. regulisanje drustvene i drzavne zajednice, a posebno je vazno u oblasti unutrasnjeg javnog prava gdje uspostavlja drzavne institucije i odnos među njima, ali i u oblasti privatnog prava u kojem ustavno uspostavlja osnovne principe i uređuje ključne odnose (svojinsko-pravni odnosi, pitanje braka, porodice, nasljeđivanje i dr.). Značaj ustavnog prava je i u hijerarhiji pravnih akata u svakoj pravnoj drzavi gdje je ustav na vrhu te hijerarhije kao najvisi pravni akt, a zakoni i svi nizi pravni akti moraju biti u skladu sa ustavom. Svi akti koji nisu u takvom skladu isključuju se iz pravnog poretka (mehanizmi kontrole zastite ustavnosti). Svakako ustav predstavlja najvisi izvor prava i u formalnom i materijalnom smislu spram svih drugih grana prava i to: u formalnom smislu - najvisi izvor prava je ustav tj. svi zakoni kojima se uređuje materija ostalih grana prava moraju imati ustavni osnov, u materijalnom smislu - ustav utvrđuje principe i daje osnovna rjesenja za uređivanje odnosa iz svih oblasti drustvenog zivota. Primjenjivanjem ustavnosti u oba smisla ostvaruje se 919f57j povezanost svih grana prava u jedinstven pravni sistem svake zemlje. U savremenom svijetu na sferu javne vlasti sve vise utiču snage i odnosi koji su formalno izvan nje same i koji se označavaju zajedničkim imenom civilno drustvo. Na taj način se stalno povećava uloga i uticaj političkih partija i sve veći broj nevladinih asocijacija. Posebno je značajna uloga javnih medija - televizije, radija, interneta na proces političkog odlučivanja i ukupno djelovanje drzavnih institucija kao i sve veće djelovanje građana kao pojedinaca i nevladinih organizacija u uzivanju njihovih ustavom zajamčenih sloboda i prava.

            Ustavno pravo podrazumijeva, ali ne regulise sferu civilnog drustva, ustavni sistem skupa sa svim elementima civilnog drustva predstavlja cjelinu političkog sistema. Ustavno pravo ima uticaja na cjelinu političkog sistema, ali ne pretenduje da ga regulise svojim pravnim normama, stoga politički sistem i odnose izučavaju druge nauke (sociologija i politologija). Ustavno pravo i politički sistem međusobno se ne isključuju, nego se dopunjuju. Kao nauke su komplementarni i njihovi se metodi dopunjuju.

IZVORI USTAVNOG PRAVA

           

            Od prvih početaka nastanka drzave, nastajala su i pravila i to običajna često vezana i sa religijskim pravilima ali razvojem drzave i samog drustva prosiruje se obim drustvenih odnosa uređenih pravom, dolazi do diferencijacije pojednih grana prava i stvara se slozeniji pravni sistem. Na taj način običaj potiskuju pisani pravni dokumenti. Uspostavljanjem pravnog sistema stvara se hijerarhija drzavnih organa i pravnih propisa.

-         Izvori prava u materijalnom smislu - skup odnosa kojima se uređuje drzava tj. odnos političkih snaga i socijalnih slojeva i sl.

-         Izvori prava u formalnom smislu - to su realni sadrzaji prava u određenoj formi i to su uglavnom pisani pravni akti kao i nepisana pravna pravila.

Pravni propisi različiti su prema sadrzaju i vaznosti, prema organu koji donosi, prema postupku donosenja, prema pravnoj snazi itd. Tako je nastala i hijerarhija pravnih akata gdje nizi akti moraju biti u skladu sa visim pravnim aktima.

Sistem izvora ustavnog prava:

USTAV je navazniji i najvisi pravni akt jedne zemlje, donosi se prema posebnom postupku, a često i od posebnog organa, u nekim zemljama je ustav jedini izvor ustavnog prava, a svi drugi propisi moraju biti u skladu s njim. On se i različito zove u pojedinim zemljama npr. u Njemačkoj - Temeljni zakon, u Svedskoj - jedan od najvaznijih akata (posto nemaju jedinstven ustav) zove se Instrument vladanja. Ustav u formalnom smislu najčesće predstavlja jedan pravni akt, ali nerijetko se desava da se ustavna materija uređuje i većim brojem akata koji se ne zovu ustav, ali su doneseni po posebnom postupku i imaju jaču pravnu snagu od zakona. Svi oni izrazavaju ustav u materijalnom smislu.

U slozenim drzavama kao sto je federacija postoje dvije vrste ustava - ustav savezne drzave i ustav federalnih jedinica. U tom slučaju oba ustava su akti najvise pravne snage ali u okviru nadleznosti savezne drzave tj. federalnih jedinica. Ustavi federalnih jedinica moraju biti u skladu sa saveznim ustavom sto predstavlja nesto nizi obim autonomije federalnih jedinica. Zbog toga ustavni i pravni sistemi slozenih drzava imaju brojne specifičnosti.

USTAVNI I ORGANSKI ZAKONI su akti koji se donose u formi zakona, ali uređuju ustavnu materiju. Oni po svom sadrzinsku smislu čine ustav, a često se donose po posebnom postupku slozenijem od zakonodavnog. Zbog toga njihova pravna snaga je manja od ustava, a veća od običnih zakona. Ustavni zakon obično se donosi zajedno sa novim ustavom ili amandmanskim promjenama ustava i tada se ustavnim zakonom propisuje način i rokovi primjene novog ustava tj. uređuje se prelazni rezim između prijasnjeg i novog ustava. Djelimične promjene ustava tehnički se provode putem amandmana ili ustavnim zakonom i u tom slučaju ustavni zakon ima istu pravnu snagu kao i ustav, jer se njime uređuje ustavna materija, a donesen je prema postupku predviđenom za promjenu ustava.

U mnogim zemljama se donose i organski zakoni - uređuju se pitanja postojanja, organizacije i nadleznosti pojedinih drzavnih organa (o vladi, ustavnom sudu, o ostalim sudovima itd.). Oni se donose prema slozenijem postupku od zakonodavnog i imaju jaču pravnu snagu od zakona, ali slabiju od ustava i moraju biti u skladu s njim.

ZAKON, je osim ustava, najčesće izvor ustavnog prava, međutim nisu svi zakoni izvor ustavnog prava, to su samo oni zakoni koji uređuju materiju ustavnog prava. Značaj ustavnog prava imaju zakoni kojima se uređuje izborni sistem, organizacija drzavne vlasti (zakoni o vladi, o sudovima, o ustavnom sudu i sl.), kao i zakoni kojima se preciznije regulisu garancije pojedinih ljudskih prava i sloboda (zakon o stampi, zakon o političkim strankama, zakon o skolstvu i sl.). Posto ustav utvrđuje principe i najvaznije osnose drustva i drzave, zakon detaljnije regulise ta pitanja. Zakon moze, istovremeno, biti i izvor ustavnog prava, ali i regulisati i grane prava upravnog, krivičnog, građanskog itd.

U svakom slučaju, kada zakon uređuje ustavnu materiju, on za to mora imati izričito ovlastenje u ustavu - ustavni osnov i on mora u cijelosti ostati u okviru ustavnih ovlastenja i biti u skladu sa ustavom.

UREDBE SA ZAKONSKOM SNAGOM (DEKRETI - ZAKONI) - podzakonski akti koje donosi izvrsna vlast, ali koji, zbog ratnog stanja ili drugih ustavom predviđenih vanrednih prilika dobivaju snagu zakona. Ustav preciznije utvrđuje koji izvrsni organ (sef drzave ili vlada), prema kojem postupku i koja pitanja u tačno predviđenim okolnostima mogu biti uređena uredbama sa zakonskom snagom. Ove uredbe ostaju na snazi samo dok traju vanredne prilike. Posebno je vazno da ove uredbe obavezno podlijezu parlamentarnoj kontroli - najčesće putem naknadne ratifikacije, odnosno potvrđivanja ili odbacivanja od parlamenta. Ovakvi akti samo izuzetno mogu imati karakter izvora ustavnog prava. Kada se, u posebnim slučajevima, ovim uredbama koje predstavljaju delegirano zakonodavstvo uređuju određena pitanja iz predmeta ustavnog prava, onda su i one izvor ustavnog prava.

ODLUKE USTAVNIH SUDOVA su veoma vazan izvor ustavnog prava. U velikom broju zemalja postoje ustavni sudovi. Oni su najvise i najznačajnije institucije kontrole i zastite ustavnosti i zakonitosti. Osnovni zadatak ustavnog suda je da ocijeni da li su zakoni ili drugi propisi u skladu sa ustavom. Ukoliko utvrdi da pojedini zakon ili drugi propis nije u skladu sa ustavom, ustavni sud svojom odlukom ponistava ili ukida takav propis. Posto ustavni sud moze ponistiti ili ukinuti zakon ili propis  nazivaju se i negativni poslodavci. Ovakve odluke su konačne i izvrsne i one predstavljaju sastavni dio pravnog sistema. Vrseći kontrolu ustavnosti i zakonitosti, ustavni sud svojim odlukama tumači sâm ustav. Time njegove odluke, osim ustava, imaju najveći značaj kao izvor ustavnog prava.

            POSLOVNICI su opsti akti kojim parlamenti i njihovi domovi, odnosno vlade i drugi kolegijalni organi propisuju svoju svoju unutrasnju organizaciju i postupak. Posto je riječ o najvaznijim drzavnim organima i o pitanjima bitnim za njihovo funkcionisanje, kao sto je npr. zakonodavni postupak, poslovnici su značajni izvori ustavnog prava u formalnom smislu.

PRESUDE DRUGIH SUDOVA su samo izuzetno izvor ustavnog prava. U zemljama koje nemaju ustav u formalnom smislu, kao sto su Engleska, Novi Zeland i Izrael, moze se desiti da sud svojom odlukom, rjesavajući neko konkretno pitanje, uredi odnos koji je zanačajan za ustavno pravo u materijalnom smislu. To vazi u zemljama koje prihvataju sistem procedenta, sto znači, kako sud rijesi jedno konkretno pitanje, takva odluka će se odnositi na sve buduće iste slučajeve. U najvećem broju zemalja, međutim,  sudovi nisu pozvani da stvaraju, nego da primjenjuju pravo. Presude se odnose samo na konkretne slučajeve i nemaju opste pravno dejstvo.

MEĐUNARODNI UGOVORI se dosta rijetko pojavljuju kao neposredni izvor ustavnog prava. To se desava kada ustav izričito poziva na neki međunarodni ugovor, dajući mu neposrednu pravnu snagu ustavnog značaja u domaćem pravu. Međunarodno pravo posredno igra veliku ulogu u svim ustavnim i pravnim sistemima. Drzave kao članice UN i drugih univerzalnih i regionalnih organizacija ili u neposrednim ugovornim odnosima sa jednom ili vise drzava preuzimaju raznovrsna prava i obaveze. Aktom ratifikacije takvih multilateralnih ili bilateralnih međunarodnih ugovora oni postaju sastavni dio domaćeg prava i imaju prednost u odnosu na norme domaćeg prava. U mjeri u kojoj uređuju pitanja koja se ubrajaju u predmet ustavnog prava, to su i izvori ustavnog prava.

Međunarodnim kovencijama i drugim ugovorima, kao i praksom međunarodnih sudskih, arbitraznih i drugih institucija stvaraju se i opsta pravila međunarodnog prava. Ona imaju veliki značaj i utjecaj na unutrasnje pravo, a u sve većem broju drzava ona postaju i formalni izvor unutrasnjeg prava. U mjeri u kojoj se odnose na materiju ustavnog prava, ova pravila su i izvor ustavnog prava. Takav je slučaj i sa BiH.

OBIČAJNO PRAVO u vremenu prije pojave pisanih ustava bilo je veoma značajan izvor ustavnog prava. Kada se neko pitanje ili neki odnos u duzem periodu uređuje na isti način i kada učesnici to smatraju obaveznim, stvara se nepisano običajno pravo. Pojavom pisanih ustava i razvojem modernih pravnih sistema sa razvijenim pisanim izvorima, običaj je izgubio značaj kao izvor prava, posebno kao izvor ustavnog prava. Izuzetak su zemlje koje nemaju ustav u formalnom smislu i koje tradicionalno pridaju veliki značaj običajnom pravu (zemlje sa dugim periodima stabilnog razvoja u kojima tradicija ima značajnu ulogu). U anglo-saksonskom pravu brojna pitanja ustavnog karaktera kao sto su odnosi između suverena, parlamenta i vlade rjesavaju se na osnovu običajnog prava.

IZVORI USTAVNOG PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI

Bosna i Hercegovina ima veoma slozenu unutrasnju strukturu i drzavnu organizaciju.  To je rezultat velikog broja faktora među kojima su naročiti utjecaj imali raspad starog ekonomskog i političkog sistema, agresije na BiH i rat koji je zavrsio kompromisnim rjesenjem sadrzanim u mirovnom sporazumu za BiH, utjecaji susjednih drzava i djelovanje međunarodne zajednice. U ovim okolnostima BiH je očuvala svoj suverenitet i teritorijalni integritet, kao i međunarodno - pravni kontinuitet.

Njenim ustavom koji je dio međunarodnog ugovora, izvrsena je unutrasnja transformacija drzavnog uređenja. BiH je slozena drzava koja u svom sastavu ima dva entiteta: Federaciju BiH i Republiku Srpsku. U njoj se osigurava ravnopravnost tri konstitutivna  naroda: Bosnjaka, Hrvata i Srba, kao i pripadnika drugih naroda i svih građana koji zive u BiH. Sve to je utjecalo da i izvori ustavnog prava budu raznovrsni i veoma specifični. Najvaznija pitanja regulisana su Mirovnim sporazumom za BiH, kolokvijalno označavanim kao dejtonski sporazum. On se sastoji od Opsteg okvirnog sporazuma i 11 aneksa kojima su regulisana pojedina pitanja. Aneks 4. je Ustav Bosne i Hercegovine. Međutim, osim toga, ustav u materijalnom smislu predstavljaju i drugi aneksi Mirovnog sporazuma, kao i međunarodni sporazumi o ljudskim pravima navedenim u Aneksu 1. na Ustav BiH koji se neposredno primjenjuju u BiH, Evropska konvencija o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda sa dodatnim protokolima, kao i opsta načela međunarodnog prava. Na sve ove izvore se poziva Ustav BiH, pa su oni, osim samog Ustava BiH, ustav u materijalnom smislu. 21. novembra 1995. godine u vazduhoplovnoj bazi Rajt Peterson, u blizini grada Dejtona, u američkoj drzavi Ohajo, parafiran je Mirovni sporazum. Svečano potpisivanje ovog sporazuma obavljeno je 14. decembra 1995. godine u Parizu, kada je on i stupio na snagu. Mirovni plan za BiH je u osnovi imao dva ključna cilja: 1. zaustaviti rat i uspostaviti trajni mir i stabilnost u BiH. Sporazum nije definisao karakter sukoba niti je odgovorio na pitanje da li se radilo o agresiji, iako je to bilo očito, a sve u cilju unistenja jedne suverene međunarodno priznate drzave, članice UN-a. Sporazumom su prihvaćeni najvisi međunarodni standardi ljudskih sloboda i prava, legitimitet demokratskih institucija omogućen je putem izbornog sistema, sistem se dijeli na zakonodavnu, izvrsnu i sudsku vlast, zagarantirana su prava izbjeglih i raseljenih da se vrate na svoja ognjista i da svi odgovorni za ratne zločine budu izvedeni pred sud.

Ovaj opsti okvir opredijelio je strukturu i karakter izvora ustavnog prava u BiH (USTAV BiH KAO IZVOR USTAVNOG PRAVA), a to su:

USTAV BOSNE I HERCEGOVINE

(ANEKS 4. MIROVNOG SPORAZUMA)

USTAV BiH (Aneks 4. Mirovnog sporazuma) je najznačajniji i najvisi izvor ustavnog prava, Prema načinu donosenja ubraja se u kategoriju nametnutih (oktrojisanih) ustava, jer ga nije donijelo demokratski izabrano ustavotvorno ili zakonodavno tijelo, nego je međunarodnim ugovorom nametnut.

Ustav BiH, ipak, propisuje uobičajenu demokratsku proceduru za donosenje njegovih izmjena. Time je stvorena mogućnost da unutrasnje demokratske snage, ne mjenjajući cjelokupan Mirovni sporazum i bez učesća stranih drzava i međunarodne zajednice, razvijaju i usavrsavaju ustavni sistem u skladu sa potrebama unutrasnjeg razvoja. Ustav BiH spada u kategoriju kratkih ustava. Ima ukupno 12 članova. Tumačenje i primjena ovog ustava razvijala se na tradicijama evropskog kontinentalnog prava sto je stvaralo određene teskoće u harmonizaciji cjelokupnog pravnog sistema nase zemlje. Osim ustava u formalnom smislu (Aneks 4),  ustav u materijalnom smislu čine i međunarodni sporazumi o ljudskim pravima na koje se direktno poziva Ustav BiH, određujući da se oni neposredno primjenjuju u BiH. U ovom pogledu Ustav BiH sadrzi dvije specifične odredbe: Evropska konvencija o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda sa dodatnim protokolima, ne samo da se neposredno primjenjuje u BiH nego da ima i prioritet u odnosu na sve druge zakone (član II tačka 2 Ustava BiH). Druga odredba je da su opsta načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka BiH (član III tačka 3.b)). Ova odredba ima veliki značaj jer podrzava nastojanja da se pravni poredak sto prije uskladi sa međunarodnim demokratskim standardima. Svi ostali pravni akti u zemlji, od ustava entiteta i kantona do svih zakona i drugih propisa, moraju biti u skladu sa Ustavom BiH. Ustavni sud moze ponistiti ili ukinuti svaki opsti pravni akt za koji utvrdi da nije u skladu sa Ustavom BiH. Time se, i pored visokog stepena decentralizacije, uspostavlja jedinstvo pravnog poretka u drzavi.

USTAVI ENTITETA - FEDERACIJE BiH I REPUBLIKE SRPSKE, osim Ustava BiH, jesu pravni akti kojima su uspostavljeni ovi oblici, odnosno svojevrsne federalne jedinice u okviru slozene drzave BiH.

Ustav FBiH nastao je prije Ustava BiH iz 1995. godine na sličan način kao i Ustav BiH. U Vasingtonu 24. marta 1994. godine zaključen je međunarodni mirovni sporazum koji je, pored ostalog, sadrzavao i Nacrt Ustava FBiH. Skupstina RBiH, izabrana na prvim visestranačkim izborima 1990. godine transformisala se u Ustavotvornu skupstinu FBiH i 30. marta 1994. godine,  prema proceduri predviđenoj Ustavom, usvojila Ustav FBiH kako je bio predlozen Vasingtonskim sporazumom.

Ustav FBiH uspostavio je na dijelu teritorije BiH sa većinskim bosnjačkim i hrvatskim stanovnistvom Federaciju BiH. Federaciju čini 10 kantona koji predstavljaju oblik veoma visoke regionalne autonomije.  Ustav FBiH takođe treba razlikovati u formalnom i u materijalnom smislu. Ustav FBiH usvojila je Ustavotvorna skupstina 30. marta 1994. godine. Objavljen je u "Sluzbenim novinama FBiH" broj 1 od 21. jula 1994. godine. Ustav FBiH predviđa da međunarodne konvencije o ljudskim pravima navedene u Aneksu na ovaj ustav imaju čak ustavnu snagu. Time ovi dokumenti predstavljaju ustav u meterijalnom smislu.

            1992. godine u januaru nastala je samoproglasena Srpska Republika Bosna i Hercegovina, da bi se kasnije preimenovala u Republiku Srpsku, a Ustavni sud BiH je svojom Odlukom utvrdio pravnu neutemeljenost i ilegalnost te tvorevine.

            Dejtonskim mirovnim sporazumom potvrđeno je postojanje Federacije BiH i Republike Srpske kao dva entiteta unutar BiH i utvrđena je obaveza da se u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu Ustava BiH usklade ustave entiteta sa Ustavom BiH. Kako bi entiteti uskladili svoje ustave sa Ustavom BiH oni su ih često mijenjali amandmanima (za brojna pitanja to nije rijeseno).

            USTAVI KANTONA - najvisi pravni akti kantona kao federalnih jedinica u sastavu FBiH. Ovim ustavima se uređuje organizacija, struktura vlasti kako u kantonima tako i u općinama, oblici lokalne samouprave i slobode i prava građana. Ovi akti su izraz prava na samoorganizovanje koja su Ustavom FBiH data im u nadleznost. Ova ustavna rjesenja su građena po uzoru na svajcarsko kantonalno uređenje. Na ovaj način htjele su se iskoristiti vrijednosti regionalne autonomije i unaprijediti nacionalni odnosi s obzirom na heterogenu nacionalnu strukturu.

            MEĐUNARODNI UGOVORI su veoma bitan izvor ustavnog prava u BiH gdje sam Ustav BiH stavlja na posebno mjesto međunarodne dokumente o ljudskim pravima i to naročito Evropskoj konvenciji o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustav BiH tako sadrzi jednu specifičnu odredbu koju sve česće nalazimo i u ustavima drugih zemalja a ona glasi «opća načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka BiH i entiteta». U Aneksu 1. na Ustav BiH nabrojano je 15 međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, a u Ustavu FBiH, u njegovom Aneksu 21 međunarodni dokument koji kako se navodi imaju pravnu snagu ustavnih odredaba.

            ZAKONI BIH, ENTITETA I KANTONA su izvori ustavnog prava u mjeri u kojoj uređuju ljudska prava, organizaciju drzavne vlasti, izborni sistem itd.

            ODLUKE USTAVNOG SUDA BiH I USTAVNIH SUDOVA ENTITETA su izvori ustavnog prava jer ocjenjuju ustavnost zakona i drugih opstih akata interpretirajući ustave i time uređuju odnose od ustavno-pravnog značaja.

            POSLOVNICI PARLAMENATA I NJIHOVIH DOMOVA I VLADA su izvori ustavnog prava jer se njima uređuju organizacija i postupci u ovim najvaznijim institucijama ustavnog sistema.

           

NAUKA USTAVNOG PRAVA

            Pitanje kojima se bavi moderno ustavno pravo kao grana prava i kao nauka zaokupljala je su paznju najvećih umova od kada postoje drzava i pravo. Razmatranja o odnosu čovjeka i vlasti, o utemeljenosti i opravdanju drzavne vlasti, o institucijama vlasti i njihovim međusobnim odnosima i drugim srodnim pitanjima srećemo kod filozofa i drugih mislilaca u svim razvijenim civilizacijama (kineska, perzijska, grčka i rimska preko arapske do savremene nauke). Nauka ustavnog prava u danasnjem smislu izdeferencirala se u okviru drustvenih, posebno pravnih nauka, nakon sto se krajem XVIII vijeka pojavljuju prvi pisani ustavi, kao ustavi u formalnom smislu. Kao sto je pojava prvih pisanih ustava rezultat pobjede ideje liberalizma i za nastanak nauke ustavnog prava treba zahvaliti liberalnoj filozofiji i pravnoj doktrini koje su se zalagale za dostojanstvo čovjeka i ljudska prava, s jedne strane, i za ograničenu vlast koja ima pristanak građana, s druge strane. Konstitucionalizam koji se temelji na ovim idejama razvio se krajem XVIII i početkom XIX vijeka kao dio ukupnog liberalnog pogleda na svijet, drustvo i drzavu. Ovaj pokret je reakcija na drzavni apsolutizam i crkvenu kontrolu javne vlasti. Nasuprot srednjovijekovnim piscima koji opravdavaju drzavni apsolutizam među kojima se ističe Makijaveli koji u svom djelu «Vladar» opravdava svako sredstvo ako sluzi ostvarivanju ciljeva vlasti, pojavljuje se plejada mislilaca koji govore o slobodama i pravima čovjeka, o demokratiji i ograničavanju vlasti. Među njima se posebno ističu: Monteskije (djelo «Duh zakona»), Zan-Zak Ruso (djelo «Drustveni izgovor»), Tomas Hobs, Dzon Lok, Emanuel Kant itd. Mnogi od ovih mislilaca su svoje ideje oblikovali i u prvim pisanim ustavima kojima je utemeljena i posebna grana pozitivnog prava u modernom smislu riječi - ustavno pravo. To je slučaj sa Hamiltonom, Dzefersonom, Frenklinom i Medisonom koji su najzasluizniji za teorijsku zasnovanost i pravno oblikovanje Ustava SAD iz 1787. godine kao prvim pisanim ustavom u svijetu. Isto je sa francuskom Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine kao i ustavima donesenim u toku revolucije za koje su zasluzni Sen-Zist, Robespjer i dr.

            Na učenjima ovih autora razvijaju se teorije o ključnim pitanjima nauke ustavnog prava kao sto su: legitimitet i legalitet drzavne vlasti, narodni suverenitet, politička i pravna osnova drzave, odnosno opravdanje drzavne vlasti, zasnovanost i domet individualnih sloboda i prava, priroda i funkcije osnovnog zakona - ustava, organizacija i ograničenja drzavne vlasti, kontrola nosilaca javnih i drzavnih funkcija, vladavina zakona i pravna drzava i brojna druga. Time su stvorene naučne pretpostavke za zaokruzivanje posebne naučne discipline - nauke ustavnog prava. Tridesetih godina XIX vijeka na Pravnom fakultetu u Parizu prvi put se uvodi predmet i naučna disciplina pod nazivom ustavno pravo. Nauka ustavnog prava u ovom periodu snazno se razvija i u Engleskoj, naročito na Univerzitetu u Oksfordu iako ova zemlja nema ustav u formalnom smislu. U skladu sa njemačkom klasnom filozofijom drzavnog prava, u zemljama ove tradicije razvija se nauka drzavnog prava. Liberalistička shvatanja u Njemačkoj će preovladati tek nakon Drugog svjetskog rata. Tokom XX vijeka, a posebno u njegovoj drugoj polovini nauka ustavnog prava dozivljava procvat. Veliki je broj autora i sistematskih djela iz oblasti ustavnog prava. Veliki broj autora i iz drugih naučnih disciplina se bavi ustavno-pravnim temama. To posebno vazi za politologe, istoričare, sociologe i druge naučnike. Iako nauka ustavnog prava nema karakter izvora ustavnog prava, niti ona moze biti pravni osnov za odlučivanje sudova i drugih drzavnih organa, ona posredno ostvaruje veliki utjecaj kako na kreiranje ustavnih rjesenja, tako i na primjenu prava.

II. USTAV

POJAM USTAVA

            Pojam ustav (constitutio) upotrebljavali su jos antički filozofi Platon i Aristotel, ali ne da bi označili određeni pravni akt, nego kada opisuju ukupno uređenje drzavica - polisa. U srednjem vijeku crkva i pojedine vjerske zajednice ustavom nazivaju najvisi akt kojim se uspostavlja njihova unutrasnja organizacija, međutim tek će prosvjetitelji i liberalni filozofi (zasluzni za pripremu burzoaskih revolucija) početi upotrebljavati pojam ustava da bi označili najvisi pravni akt kojim se uspostavljaju i garantuju ljudske slobode i prava, propisuju struktura i ovlastenja organa drzavne vlasti i sto je posebno vazno zabranjuje drzavnoj vlasti da zadire u autonomnu sferu ljudskih prava.

            Od kraja XVIII vijeka od pojave Ustava Virdzinije i Ustava SAD-a pojam ustava se upotrebljava u danasnjem smislu riječi, međutim sva ova shvatanja u osnovi mogu se grupisati na shvatanja ustava u materijalnom i ustava u formalnom smislu.

            POJAM USTAVA U MATERIJALNOM SMISLU polazi od toga da svaka drzavna zajednica mora imati izvjesna pravila kojim se uređuje njena unutrasnja struktura, organi drzavne vlasti i njihova ovlastenja. Nije bitno da li su to pisana pravila, da li su sadrzana u jednom pravnom aktu ili su nepisana, običajna pravila prema kojima se svi ponasaju. Sva ta pravila zajedno, odnosno najvazniji stvarni odnosi u drustvu i drzavi, konkretni poredak i način njegovog funkcionisanja, predstavlja ustav u materijalnom smislu. Prema ovom shvatanju, najvazniji drustveni odnosi koji se uređuju pravom (materia constitutionis) predstavljaju ustav u materijalnom smislu. Svi odnosi u drustvu ne čine ustav u materijalnom smislu, nego samo oni najznačajniji. Prema tome, samo oni propisi koji uređuju te odnose, makar bili i nize pravne snage predstavljaju ustav. Svi ostali odnosi u drustvu, odnosno svi ostali propisi moraju biti u skladu sa onim sto predstavlja ustav u materijalnom smislu. Tako se uspostavlja ustavni sistem, odnosno ustavni poredak jednog drustva i drzave. Ustav je realan poredak zasnovan na odgovarajućim odnosima drustvenih i političkih snaga. Za sva ova shvatanja ustava bitna je sadrzina, a ne forma. I danas postoje drzave koje nemaju ustav u formalnom smislu (Engleska, Novi Zeland i Izrael kao i druge rijetke drzave koje jos nemaju ustav) ali koje imaju ustav u materijalnom smislu jer su jasno uspostavljeni odnosi između drzavnih organa i jasno se znaju prava građana.

            Shvatanje ustava u materijalnom smislu polazi od toga da ustav postoji kada je uspostavljena ograničena drzavna vlast, kada se ostvaruju ljudske slobode i prava i kada su onemogućene arbitrarnost, zloupotrebe i samovolja nosilaca drzavne vlasti. Ustav uspostavlja strukturu drzavne vlasti i objektivna pravila ponasanja drzavnih organa i nosilaca javnih funkcija. Ustavom se upostavlja pravna drzava i vladavina prava.

            POJAM USTAVA U FORMALNOM SMISLU određuje se prema vanjskim, formalnim obiljezjima. Upravo prema ovim obiljezjima ustav se razlikuje od zakona i drugih izvora prava. Polazeći od ovih obiljezja, ustav se definise kao pravni akt najvise pravne snage donesen prema posebnom postupku slozenijem od zakonodavnog, a često i od posebno ustavotvornog tijela. Ustav u formalnom smislu je uvijek pisani ustav. Pisani ustav stvara pretpostavke pravne sigurnosti sto je jedan od najvaznijih principa pravne drzave i funkcije ustava.

            Prednost pisanog ustava jeste i u tome sto na jednom mjestu sadrzi sve najvaznije odredbe ustavno-pravnog značaja. Najvaznije obiljezje ustava u formalnom smislu jeste da je to akt najvise pravne snage i da se nalazi na vrhu hijerarhijske ljestvice svih pravnih propisa. Svi ostali propisi moraju biti u skladu sa ustavom. Ova svojstva ustava proizilaze iz činjenice da ga je donio poseban ustavotvorni organ, a kada ga donosi redovni zakonodavni organ, on to čini prema posebnom ustavotvornom postupku, odnosno postupku za promjenu ustava. Taj postupak je propisan samim ustavom i mnogo je slozeniji od zakonodavnog postupka. Teorijski idealna situacija je kada se podudaraju ustav u materijalnom i ustav u formalnom smislu. U određenoj mjeri uvijek postoji izvjesna razlika. U praksi se ne ostvaruju sve odredbe ustava ili zato sto ustav obično ima i programski karakter predviđajući odnose kojima se tezi, ili često, zato sto ne postoje sve ekonomske, drustvene i druge pretpostavke za ostvarivanje određenih ustavnih odredaba. Razlike između ustava u materijalnom i formalnom smislu mogu postojati u pogledu obima regulisanja. Formalni ustav moze regulisati i neka manje vazna pitanja koja se prema sadrzaju i ne ubrajaju u ustavnu materiju i obrnuto, mogu propustiti da urede neka pitanja koja jesu ustavna materija.

VRSTE, ODNOSNO KLASIFIKACIJA USTAVA

            Za vise od dva vijeka razvoja ustavnosti u svijetu donesen je veliki broj ustava. U nauci se vrse brojne klasifikacije ustava. Obično se ustavi klasifikuju: prema načinu donosenja, prema postupku njihove promjene, prema formi ustavnog akta, prema karakteru uređenja koje se uspostavlja ustavom i prema brojnim drugim elementima.

            Zbog toga je najvaznije da postoje:

            PISANI I NEPISANI USTAVI - ova podjela se uspostavlja prema kriteriju forme u kojoj je izrazen ustav. Najveći broj drzava ima ustav u pisanom obliku. U teoriji se uvijek pominje Engleska kao zemlja koja nema pisani ustav, ali ima ustav u materijalnom smislu. Ono sto je u drugim zemljama regulisano jednim dokumentom - pisanim ustavom u Engleskoj je uređeno običajnim pravom, različitim poveljama i ugovorima zaključenim jos u srednjem vijeku u pojednim zakonima, pa i u presudama u formi procedentnog prava. Pisana forma ustava je jedno od najvaznijih obiljezja prava.

            KRUTI I MEKI USTAVI - ova podjela se vrsi prema postupku po kome se donose odnosno mijenjaju ustavi. Ustavi se, prema pravilu, mijenjaju po slozenijem postupku od redovnog zakonodavnog postupka. To ustavima daje čvrstinu, jer se ne mogu olako mijenjati i time se garantuje pravna stabilnost. Zbog toga je ustav superiorniji u odnosu na zakone i sve druge propise (moraju biti u skladu sa ustavom). Rijetki ustavi se donose prema istom postupku kao i zakoni. To znači da se zakonom mogu mijenjati ustavne odredbe, odnosno da su zakoni najvisi izvor prava. Krutost ustava je u osnovi same ideje konstitucionalizma, odnosno ustavne vladavine i ustavnosti. Prvi ustavi su i nastali na slozeniji način od zakona bas zato da bi se pruzile garancije sloboda i prava i uspostavio poredak koji će onemogućiti nekontrolisano koristenje drzavne vlasti. Kruti ustav je zakon i za zakonodavca, odnosno ograničenje i za najvisu vlast, da svojim propisima i ponasanjem ne moze dovoditi u pitanje ono sto je ustavom zajamčeno.

            Događa se da se na vanpravni, neustavan način promijeni ustav (vrijeme revolucija, drzavnih udara ili prostim nepostivanjem, odnosno faktičkom revizijom ustava). U praksi su dosta česti slučajevi da se pojedini dijelovi ili pojedine odredbe ustava proglasavaju nepromjenjivim. Takav je slučaj npr. sa Temeljnim zakonom (ustavom) Savezne Republike Njemačke. Nakon gorkih iskustava sa fasizmom ustav je proglasio nepromjenjivim osnovne principe demokratskog uređenja kao sto su: princip podjele vlasti, princip vladavine prava, princip federalizma itd. Ustav Francuske iz 1875. godine proglasio je nepromjenjivim republikanski oblik vladavine, a Ustav Grčke iz 1927. godine zabranjuje promjenu monarhijskog oblika vladavine i vazeći Ustav BiH ima odredbe koje su proglasene nepromjenivim (nakon iskustava sa masovnim krsenjem ljudskih prava tokom rata ta zabrana glasi: «Nijedna izmjena ili dopuna ovog ustava ne mogze ukinuti ili umanjiti nijedno od prava i sloboda navedenih u članu II ovog ustava, niti se moze izmijeniti ovaj stav». (član X tačka 2.).

            Meki ili flaksibilni ustavi su oni ustavi koji se mijenjaju prema istom postupku kao i zakoni. Od ostalih zakona oni se razlikuju samo prema materiji koju regulisu - to je materija koja se ubraja u predmet ustavnog prava. Ovakvi ustavi, međutim, gube osnovnu karakteristiku ustava - da imaju jaču pravnu snagu od svih ostalih propisa i da oni moraju biti u skladu s njim.

            NARODNI USTAVI, USTAVI PAKTOVI I OKTROJISANI USTAVI - ova klasifikacija se vrsi prema organu koji je donio ustav. Ona odgovara na pitanje ko je u nekoj zemlji nosilac ustavotvorne, dakle, najvise vlasti. Narodni ustavi - U drzavama koje polaze od principa narodnog suverentiteta ustavotvorna vlast neposredno izrazava volju naroda. U tim slučajevima narod učestvuje u donosenju ustava, bilo narodnom inicijativom, referendumom ili putem drugih oblika neposrednog izjasnjavanja, izborom ustavotvorne skupstine ili izborima za parlament koji je ovlasten da donosi ili mijenja ustav. U demokratskim zemljama primjenjuje se jedan ili vise ovih metoda. Ustavi paktovi se donose kao svojevrsni ugovori između priblizno izjednačenih političkih snaga. To je bio čest slučaj prilikom donosenja prvih ustava, kada su pravljeni kompromisi nove građanske klase sa feudalnim monarhijama. U takvim slučajevima, obično ustav donosi parlament, ali on ne moze da stupi na snagu dok ga ne potpise monarh. Ustavi u obliku pakta često se donose i poslije drzavnih udara. Oktrojisani ili nametnuti ustavi su izraz jednostrane volje donosioca ustava. Obično je riječ o monarhu koji je zbog promijenjenog odnosa snaga i zbog pritiska prinuđen da donese ustav kao akt samoograničenja svoje vlasti. U novije vrijeme ovakvi ustavi su rijetkost. Ustav moze biti i nametnut nekoj zemlji i međunarodnim ugovorom. To je bio slučaj i sa Mirovnim sporazumom za BiH u čijem je sastavu i Ustav BiH (iako je nametnut međunarodnim ugovorom ovaj se ustav moze mijenjati u uobičajenom postupku za promjenu krutih ustava). Parlamentarna skupstina BiH moze bez uplitanja ili utjecaja potpisnika Mirovnog sporazuma ili bilo kojih drugih predstavnika međunarodne zajednice promijeniti postojeći Ustav BiH i nakon promjena izvrsenih prema postupku predviđenom u Ustavu BiH, i ovaj bi ustav prestao da bude oktrojisani i stekao bi status demokratskog ustava.

            KODIFIKOVANI I NEKODIFIKOVANI USTAVI - ova klasifikacija se vrsi prema tome da li su u jednom aktu sadrzane sve ustavne odredbe, u tom slučaju je riječ o kodifikovanom ustavu, ili su one sadrzane u vise akata kada je riječ o nekodifikovanom ustavu. Većina zemalja tezi da u jednom aktu propise sve ili najvaznije odredbe od ustavno-pravnog značaja. Ima međutim zemalja koje u vise akata, od kojih svaki ima jaču pravnu snagu od zakona, uređuju ustavnu materiju. Tako se posebnim aktom uređuju polozaj i nadleznosti parlamenta, drugim vlade, trećim izborni sistem, četvrtim sudstvo, petim ljudska prava i sl. Primjeri takvih zemalja su Svedska i Finska.

            REALNI, DEKLARATIVNI I FIKTIVNI USTAVI - ova klasifikacija se vrsi prema stepenu stvarne primjene ustava. Ustavi koji u najvećoj mjeri odrazavaju realan odnos poliitčkih snaga i drustvenih prilika i koji se uglavnom primjenjuju u praksi označavaju se kao realni ustavi. Za ustave koji vise paznje posvećuju projektovanju budućnosti nego uređivanju stvarnosti kazemo da su deklarativni (ustavi komunističkih, odnosno socijalističkih zemalja). Nisu rijetki ni fiktivni ili dekorativni ustavi - to su oni koji se nikako ili u najvećem dijelu ne ostvaruju u praksi. Obično ih donose dikatatori ili vlasti u nedomokratskim rezimima da bi prikrili samovlasće, a pred javnosću, posebno međunarodnom, stvarali privid demokratske drzave.

            Postoje i druge klasifikacije ustava: prema obliku vladavine (republikanski i monarhijski ustavi), prema drzavnom uređenju (ustavi unitarnih i slozenih drzava), prema političkom rezimu (demokratski i nedemokratski ustavi).

DONOSENJE I PROMJENA USTAVA (REVIZIONI SISTEMI)

            Od kada postoji drzava postojala su i određena pravila bilo da su običajna, religijska ili pisana kojima su uređivana osnovna pitanja drustvenog i drzavnog uređenja i odnosi u njima. Ta pravila predstavljala su ustav u materijalnom smislu. Ustav u formalnom smislu javlja se krajem XVIII vijeka pojavom liberalne filozofije i građanske klase. Od tada se povećava broj zemalja koje imaju ustav. Prvi ustavi su obično donoseni u građanskim revolucijama, odnosno u prilikama u kojima su demokratske snage dovoljno ojačale da su donosenjem ustava mogle ograničiti ili promijeniti feudalnu vlast. U novije vrijeme česta je pojava da se raspadom slozenih drzava (SSSR, Čehoslovačka, bivsa Jugoslavija i sl.) novonastale drzave prijasnje ustave federalnih jedinica dorađuju dajući im sve elemente ustava nezavisne i suverene drzave. U tim slučajevima ustavi federalne jedinice pretvaraju se u ustave nezavisnih drzava. Sasvim novi ustavi donose se i u drzavama koje već imaju ustav. U tom slučaju razlikuju se dvije situacije. Ako se novi ustav donese prema postupku koji je predvidio dotadasnji ustav, u toj zemlji je ostavren ustavni kontinuitet. Nisu rijetke situacije da se radikalno raskida sa prethodnim ustavnim uređenjem i da se donosenjem potpuno novog ustava uspostavljaju i novi odnosi u drustvu i drzavi. To se desava u vrijeme revolucija, drzavnih udara i drugih radikalnih promjena. Tada je riječ o ustavnom diskontinuitetu u drustvenom i drzavnom razvoju. Smisao ustava jeste da uspostavi i garantuje ljudske slobode i prava da ograniči drzavnu vlast i da propise njenu strukturu i način funkcionisanja. Time se postize vladavina prava, uspostavlja pravna sigurnost i stabilizuju drustveni odnosi. Krutost ustava, osim ovih prednosti, ima i nedostatke. Ustavne norme ne smiju biti brana drustvenih promjena i razvitka. Odnos između ova dva protivrječna zahtjeva u teoriji i ustavnoj praksi se rjesava uspostavljanjem procedura kojim se moze mijenjati ustav.

            Svaka drzava propisuje revizioni postupak u skladu sa odnosom unutrasnjih političkih snaga i stavom prema vrijednostima koje se stite ustavom. Zbog toga su i veoma velike razlike među ustavima u pogledu propisivanja postupka za njihovu promjenu (revizionih sistema). U prvoj grupi ustava učesće birača se najčesće ostvaruje putem ustavotvornog referenduma. U nekim zemljama, npr. Svicarskoj, u jednom periodu u Danskoj i u Irskoj, svaka i najmanja promjena ustava mora biti potvrđena na referendumu. U komparativnom ustavnom pravu ima dosta primjera da se za promjenu samo nekih najvaznijih odredaba trazi izjasnjavanje i prihvatanje birača na referendumu. To je bio slučaj sa Ustavom Francuske iz 1946. godine. Ustavi koji se ubrajaju u drugu grupu oni koji promjenu povjerevaju predstvničkom tijelu mogu se podijeliti u vise podgrupa:

a)      radi donosenja ili promjene ustava birači biraju posebno ustavotvorno tijelo - konstituantu ili ustavotvornu skupstinu (davanjem glasova određenoj pol. stranci i njenom programu građani se opredjeljuju za sadrzaj budućeg ustava - riječ je o prikrivenom ustavotvornom referendumu).

b)      promjena ustava se povjerava redovnom zakonodavnom organu, ali se ona vrsi prema slozenijem postupku od zakonodavnog (razlike mogu biti u pogledu većeg kvoruma prisutnih i većeg kvoruma glasača, u pogledu većine glasova neophodnih za usvajanje promjena, u pogledu subjekta koji mogu pokrenuti postupak za promjenu ustava. U nekim slučajevima se mijenja odnos između domova parlamenta. Neki ustavi propisuju da se prije konačnog usvajanja ustava, raspusti postojeći parlament raspisu izbori za novi koji će usvojiti ustav, a u nekim zemljama (Svedska i Norveska) parlament se ne raspusta, ali usvajanje ustavnih promjena čeka nove redovne izbore, odnosno novi redovno izabrani parlament.

c)      u najvećem broju zemalja parlamenti imaju dva doma (donji i gornji dom, dom građana i dom fedearlnih jedinica i sl). U treću grupu revizionih sistema ubrajaju se oni ustavi koji predviđaju da promjenu usvaja parlament kao jedinstveno tijelo koje nastaje spajanjem oba doma.

U nekim zemljama postoje i druge specifičnosti revizionih sistema (u federativnim drzavama u taj proces se uključuju i federalne jedinice, npr. SAD - da bi se prihvatile promjene ustava koje izglasa Kongres, potrebna je saglasnost tri četvrtine parlamenta drzava članica).

            Djelomična promjena ustava moze se izvrsiti i u postupku dekonstitucionalizacije (ustavnim promjenama pojedine odredbe ustava mogu izgubiti ustavnu snagu, one i dalje ostaju na snazi, ali kao zakonske odredbe i to znači da se mijenjaju kao i svaki drugi zakon, a ne prema slozenijem postupku kao ustav).

            Desava se da se ustav formalno ne mijenja, ali zbog promjena u drustvenim odnosima i drugih izmijenjenih okolnosti stvarna sadrzina ustavne norme se mijenja (govorimo o faktičkoj promjeni ustava koja se ostvaruje bilo stvaranjem novog ustavnog običaja drugačijeg od ustavne norme, bilo kada ustavni ili drugi ovlaseni sudovi svojim odlukama na drugačiji interpretiraju ustavnu odredbu). Ukoliko se mijenja cjelokupan tekst ili najveći dio ustava, to se čini donosenjem novog cjelovitog teksta ustava. Kada je riječ o djelomičnim promjenama to se obično čini u formi ustavnih amandmana. Promjene ustava izuzetno se mogu izvrsiti i u formi ustavnog zakona, mada se ustavni zakon najčesće koristi da bi se uredilo provođenje usvojenih ustavnih promjena, odnosno da bi se uredio prelazni rezim.

POSTUPAK PROMJENE USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE

            Ustav BiH je dio međunarodnog ugovora - Mirovnog sporazuma za BiH. Stupio je na snagu (kao i cjelokupan Mirovni sporazum) danom potpisivanja 14. decembra 1995. godine. Skupstina RBiH koja je konstituisana na osnovu prvih slobodnih visestranačkih izbora odrzanih 1990. godine i koja je očuvala kontinuitet najviseg legalnog drzavnog organa, razmatrala je i u cijelosti prihvatila Mirovni sporazum za BiH (uključujući i Ustav kao njegov sastavni dio). To ipak nije bio formalni akt ratifikacije jednog međunarodnog ugovora (Mirovni msporazumom nije ni predviđen postupak ratifikacije od bilo koje strane).

            Autentičan tekst Ustava BiH (kao i Mirovngo sporazuma za BiH) je na engleskom jeziku (prilikom potpisivanja Sporazuma u Parizu strane potpisnice su se obavezale da će u saradnji sa Ministarstvom vanjskih poslova Francuske napraviti autentične prevode na bosanski, hrvatski i srpski jezik - nazalost ni do danas nisu utvrđeni autentični tekstovi na sluzbenim jezicima BiH, napravljen je veliki broj nesluzbenih prevoda među kojima postoje velike razlike od kojih neke zadiru i u sustinu ustavnih rjesenja, ostaje obaveza da Parlamentarna skupstina BiH utvrdi autentičan prevod Ustava BiH i drugih dijelova Mirovnog sporazuma na sluzbene jezike BiH).

            Ustav BiH predviđa mogućnost i postupak svoje promjene (jedan dio Ustava član X novi naslov: Izmjene i dopune) i prema ovim rjesenjima Ustav BiH se ubraja u kategoriju krutih ustava. On se moze mijenjati prema proceduri koja je slozenija od zakonodavne. Revizioni postupak Ustava BiH ima sljdeće karakteristike:

1.      Odredbe o ljudskih slobodama i pravima (koje garantuju najvise međunarodne standarde ovih sloboda i prava, ne mogu biti ni eliminisane niti umanjene promjenama Ustava);

2.      O promjeni Ustava odlučuje Parlamentarna skupstina BiH kao najvisi nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti;

3.      Promjene Ustava kao i zakoni prihvaćene su ako su u istovjetnom tekstu prihvaćene i u Predstavničkom domu i u Domu naroda Parlamentarne skupstine. Kroz strukturu Predstavničkog doma izrazen je interes svih građana BiH, a kroz Dom naroda osigurana je nacionalna ravnopravnost Bosnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda u BiH. Ustav prema tome izrazava sintezu interesa građana i naroda;

4.      Ustavne promjene mogu biti usvojene ako je postignut Ustavom predviđeni kvorum prisutnih - najmanje dvije trećine poslanika u Predstavničkom domu, tj. najmanje 28 od ukupno 42 poslanika u ovom domu;

5.      posljednji uslov za prihvatanje ustavnih promjena je i kvorum glasača predviđen Ustavom tj. dvije trećine poslanika u Predstavničkom domu mora glasati za predlozene promjene da bi one bile usvojene (promjene moraju dobiti saglasnost većine delegata Bosnjaka, delegata Srba i delegata Hrvata u Domu naroda Parlamentarne skupstine (nacionalni konsenzus).

Prema tome, za ustavne promjene potrebna je većinska podrska predstavnika građana i nacionalni konsenzus predstavnika konstitutivnih naroda. Pod ovim pretpostavkama mogu se mijenjati Ustav BiH i drzavno uređenje, uključujući i izborni sistem, usklađivati sa razvojem prilika i jačanjem demokratskih snaga.

Revizioni sistem Ustava FBiH - gotovo je identičan postupku promjene Ustava BiH. Za promjenu Ustava FBiH potrebne su 2/3 poslanika u Predstavničkom domu i saglasnost većine delegata Srba, Bosnjaka i Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH (potreban je nacionalni konsenzus i kvalifikovana većina predstavnika građana). Pravo pokretanja postupka odnosno ustavotvorne inicijative imaju: predsjednik i potpredsjednici Federacije (zajedno), Vlada Federacije, većina predstavnika Predstavničkog doma i većina delegata Hrvata, Bosnjaka i Srba (zajedno) u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Ustav FBiH sadzi jednu specifičnu odredbu prema kojoj se predlozeni amandmani neće konačno razmatrati niti usvajati prije isteka dvije sedmice od prvobitnog stavljanja prijedloga. Time se zeljelo spriječiti da se najznačajniji akt ne moze na brzinu i bez velikog razmatranja mijenjati (član VIII 1.2). Ustav Federacije kao i Ustav BiH sadrzi apsolutnu zabranu promjene Ustava kojom bi se ukinulo ili umanjilo ijedno od ljudskih prava i sloboda (član VIII 2.).

Treba podsjetiti da je Ustav FBiH donesen u skladu sa Ustavom RBiH (najprije je Skupstina RBiH usvojila Ustavni zakon kojom je predvidjela promjenu unutrasnjeg uređenja na taj način sto će se na teritoriji sa većinskim bosnjačkim i hrvatskim narodom obrazovati Federacija BiH i nakon sto je Ustavotvorna skupstina usvojila Ustav FBiH on je stupio na snagu i objavljen je u Sl. novinama broj 1 od 21. jula 1994. godine).

O promjeni Ustava Republike Srpske odlučuje Narodna skupstina RS dvotrećinskom većinom svojih članova. Pravo predlaganja promjene Ustava imaju: predsjednik republike, Vlada i najmanje 30 poslanika Narodne skupstine RS-a (postupak uključuje i javnu raspravu o predlozenim izmjenama osim u slučaju ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, kada se na istoj sjednici mogu predloziti i usvojiti ustavne promjene).

SADRZAJ I FORMA USTAVA

            Kao akt najvise pravne snage kojim se uređuju najvaznija pitanja drustvenog i drzavnog uređenja, ustav je i prema sadrzini i prema formi komleksan. U izboru i prezentaciji ovih elemenata odrazava se i sva slozenost odnosa u jednom drustvu, njegova tradicija, pravna i opsta kultura, stepen demokratskog i ukupnog drustvenog razvoja i niz drugih karakteristika. Ustav je ogledalo drustva i drzave i zobg toga postoje velike razlike između ustava pojedinih zemalja.

            Prema svojoj strukturi i formi, ustavi mogu imati sve ili samo neke od sljedećih dijelova: preambulu kao uvodni dio, osnovna načela kao poseban dio, normativni dio kao najznačajniji i najobimniji dio koji ima razvijenu unutrasnju sistematiku, amandmande kojima se dopunjuje ili mijenja ustavni tekst te aneksi ili dodaci ustavu.

            PREAMBULA - uvodni dio ustava koji prethodni normativnom dijelu ustava. Većina ustava sadrzi preambulu iako ima i onih koji odmah počinju sa normativnim dijelom (ponekad su to samo podaci o donosiocu i vremenu donosenja ustava, neki izlazu motive i razloge za donosenje ustava, neki obrazlazu osnovne principe i doktrinu na kojoj počiva uređenje utvrđeno tim ustavom, a najčesće se kombinuju svi ovi elementi, neki ustavi u preambuli izlazu istoriju naroda i drzave - nastojeći pokazati veliku tradiciju drzavnosti i bogatu proslost koja utemeljuje sadasnjost i sl.).

            Preambule često sadrze principe i opsta pravila na kojima se grade drustvo i drzava. Ovi principi se zatim razrađuju u normativnom dijelu ustava. Ustavi vrlo često u preambulama izlazu osnovna ljudska prava i slobode i garancije za njihovo ostvarivanje. Neki ustavi pozivaju se na najvaznije dokumente o ljudskim pravima, dajući im na taj način ustavnu snagu i značaj (ustavi Francuske - pozivanje na Deklaraciju o ljudskim pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine). U preambuli se često izlazu blizi i dalji ciljevi drustvenog i drzavnog razvoja (programski karakter ustava), npr. kratka preambula Ustava SAD-a iz 1787. godine posvećena isključivo osnovnim ciljevima donosenja tog ustava. Preambula i normativni dio se po sadrzaju prepliću i dopunjuju, a po formi često se veoma razilikuju. Preambula nije pisana u formi članova. Ona često ima literarni sadrzaj i svečani karakter izrazavanja.

            U teoriji i praksi vode se velike rasprave o pravnoj prirodi preambule. Osnovno pitanje je da li je preambula sastavni dio ustava i da li ona ima obavezujuću ustavno-pravnu snagu. Opsti odgovor, ni pozitivan ni negativan, ne moze se dati, jer treba analizirati svaku preambulu vodeći računa o sadrzini i o formi, pa onda dati odgovor na ovo pitanje.

            OPSTA NAČELA - rijetki su ustavi koji sadrze i preambulu i opsta načela posebno ako je sadrzaj preambule razvijen. Ustavi koji naglasavaju svoj programski karakter sadrze osnovna načela koja se izlazu prije normativnog dijela. Načela nemaju obavezujuću pravnu snagu ali su korisna u interpretaciji ustava. Ustavi bivse SFRJ i njenih republika sadrzavali su vrlo obimna Osnovna načela programskog karaktera koja su govorila o ciljevima drustvenog razvoja sve do izgradnje komunizma.

            NORMATIVNI DIO USTAVA - je najobimniji dio svakog ustava. U ovom dijelu su sadrzane ustavne norme kojima se uređuju sva pitanja materie constitutionis. Obimom i strukturom ovog dijela ustava izrazava se odnos prema stepenovanju vrijednosti i značaju pojedinhi vrijednosti koje se stite ustavom. Tako se npr. u ustavima zemalja koje zele da naglase značaj demokratskih vrijednosti na početku izlaze materija o ljudskim slobodama i pravima, a zatim pitanja strukture i organizacije drzavne vlasti. U pravno-tehničkom pogledu postoje velike razlike u jeziku, stilu i sistematici ustavnih normi - ustavi u dvije grupe: one ustave koji se oslanjaju na evropsko kontinentalno pravo (teze detaljnim i preciznijim ustavnim normama razvijenijoj sistematici, član je osnovna jedinica organizacije pravne norme i obiljezava se arapskim brojem, zavisno od slozenosti materije član se dijeli na stavove ili paragrafe koji se obiljezavaju slovima, podbrojevima ili se jasno razdvajaju novim redom, članovi se ssiematizuju u odsjeke a odsjeci u poglavlja) i one koji se drze anglo- američke tradicije (najčesće se zadrzavaju na nivou principa, sto je u evropskim ustavima poglavlje u ovim je obično jedan član, članovi se obično obiljezavaju rimskim brojevima, unutrasnja sistematika članova se organizuje kombinacijom velikih i malih slova i brojeva npr. Ustav SAD-a je izlozen u sedam članova izvornog teksta i u 28 ustavnih amandmana kojima je u proteklih vise od 200 godina mijenjan i dopunjivan, Temeljni zakon Njemačke ima 142 člana, Ustav Belgije ima 140 članova, Ustav Francuske 92 člana, Ustav Indije 396 članova i sedam obimnih dodataka, Ustav bivse SFRJ 408 članova.

            DODACI, ANEKSI, USTAVU su iako tehnički odvojeni od teksta ustava, sastavni dijelovi ustava koji imaju istu pravnu snagu kao i sam normativni dio ustava. Aneksi su uobičajeni u ustavno-pravnoj tehnici anglo-američkih zemalja i onih čija je ustavnost pod njihovim utjecajem. U aneksima se razrađuju pojedine ustavne odredbe ili se sam ustav dopunjuje novom materijom. Aneksi se donose istovremeno kad i ustav od istog organa i prema istom postupku.

            USTAVNI AMANDMANI - za razliku od ustava amandmani se donose nakon sto je usvojen ustav. Amandmanima se mijenja ili dopunjuje ustavni tekst. Oni postaju sastavni dio ustava i imaju istu pravnu snagu kao i ostale odredbe ustava. Do izvjesnih nejasnoća moze doći ako u amandmanu nisu navedene odredbe ustava koje se ukidaju ili mijenjaju. Prema principu lex posterior derogat legi priori odnosno da kasniji zakon mijenja raniji treba zaključiti da su promijenjene one odredbe ustava koje nisu saglasne sa odredbama amandmana.

SADRZAJ I SISTEMATIKA USTAVA BiH,

ENTITETSKIH USTAVA I USTAVA KANTONA

           

            Ustav BiH ubraja se u kategoriju kratkih krutih ustava koji je prihvaćen kao dio međunarodnog ugovora - Mirovnog sporazuma za BiH. Stupio je na snagu danom potpisivanja Sporazuma, 14. decembra 1995. godine. Zahvaljujući liderstvu SAD-a u mirovnom procesu Ustav BiH prema sadrzaju i formi rađen je u značajnoj mjeri po uzoru na američki ustav. Vodilo se računa i o evropskim iskustvima i posebno konkretnom odnosu vojnih i političkih snaga i primarnoj potrebi da se zaustavi rat. Ipak prema svojim osnovnim rjesenjima i sistematici ovaj ustav ubraja se u liberalno-demokratske ustave. To se naročito ogleda u značaju koji se pridaje ljudskim pravima, u orijentaciji na privatno vlasnistvo i trzisnu privredu, u izbornom legitimitetu najvaznijih drzavnih organa, u načelnoj trodiobi vlasti na zakonodavnu, izvrsnu i sudsku, na sistem kontrole ustavnosti i na neka druga rjesenja.

            Ustav je podijeljen u tri dijela: preambulu, normativni dio i anekse.

            U pripremi ustava posebna paznja se posvećivala sadrzaju i stilizaciji preambule (dati su osnovni principi ukupnog ustavnog uređenja, normativna rjesenja nekih najvaznijih pitanja), a posto je riječ o kratkom ustavu koji se i u normativnom dijelu ne bavi detaljnom razradom, a brojna pitanja ustavnog značaja i ne regulise, principi i pravila iz preambule treba da pomognu u interpretaciji i primjeni ustava. U preambuli su sadrzani sljedeći najvazniji principi i rjesenja na kojima se temelji ustavno uređenje BiH, a to su:

            1. postivanje ljudskog dostojanstva, sloboda i jednakosti ( u skladu sa najvisim međunarodnim standardima);

            2. mir, pravda, tolerancija i pomirenje;

            3. pluralističko drustvo zasnovano na demokratskim organima vlasti i pravičnim postupcima;

            4. ekonomski sistem i razvoj na bazi privatnog vlasnistva i trszisne privrede;

            5. privrzenost vrijednostima Povelje Ujedinjenih nacija;

            6. suverenitet , teritorijalni integritet i politička neovisnost drzave BiH;

            7. konstitutivnost Bosnjaka, Hrvata i Srba koji zajedno i ravnopravno sa pripadnicima ostalih naroda i sa građanima BiH uspostavljaju njeno ustavno uređenje.

            Normativni dio Ustava BiH organizovan je u 12 članova, odnosno poglavlja sa sljedećim sadrzajem (Član I - Bosna i Hercegovina - potvrđuje se drzavnost BiH, njen unutrasnji i međunarodno-pravni kontinuitet, demokratski principi na kojima se temelji njeno uređenje, sastav od dva entiteta, te njeni simboli, drzavljanstvo i glavni grad, Član II - Ljudska prava i osnovne slobode - naglasava se značaj ljudskih prava za ustavno uređenje i drustveni razvoj BiH, Član III - Nadleznosti i odnosi između institucija BiH i entiteta, Član IV - Parlamentarna skupstina, Član V - Predsjednistvo, Član VI - Ustavni sud, Član VII - Centralna banka, Član VIII - Finansije, Član IX - Opste odredbe, Član X - Izmjene i dopune, Član XI - Prelazne odredbe i Član XII - Stupanje na snagu.

            Ustav BiH ima i dva dodatka. U Aneksu 1. nabrojano je 15 dodatnih međunarodni sporazuma i konvencija o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH i u Aneksu 2. razrađene su prelazne odredbe koje se odnose na uspostavljanje Zajedničke prelazne komisije, na kontinuitet drzavnih organa, pravnih propisa i postupaka, te na pitanje međunarodnih ugovora koje je do stupanja na snagu Ustava BiH zaključila Republika BiH.

            Ustav Federacije BiH i ustavi deset kantona - rađeni su prema istoj metodologiji i svojim sadrzajem i sistematikom izrazavaju isti teorijsko-pravni pristup ustavnom uređenju. To je rezultat činjenice da su i Ustav FBiH i Ustav BiH nastali u toku mirovnog procesa, da predstavljaju dio međunarodnih ugovora i da su u oba slučaja lidersku poziciju imale SAD. Ustav FBiH predstavlja dio Vasingtonskog sporazuma koji je potpisan 18. marta 1994. godine. Ovaj ustav polazi od postivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike BiH i legitimiteta njenih drzavnih organa. Zbog toga je Skupstina RBiH izabrana na izborima 1990. godine donijela Ustavni zakon kojim je izmijenjen Ustav Republike BiH iz 1990. godine i na teritoriji sa većinskim bosnjačkim i hrvatskim stanovnistvom uspostavljena Federacija BiH. Ustavni zakon je uspostavio Ustavotvornu skupstinu FBiH koju su činili poslanici Skupstine RBiH sa vazećim mandatom. Ustavotvorna skupstina je na sjednici odrzanoj 30. marta 1994. godine usvojila Ustav Federacije BiH. Za razliku od kasnijeg Ustava BiH koji je stupio na snagu danom potpisivanja Mirovnog sporazuma, Ustav FBiH je stupio na snagu kada ga je usvojila i proglasila Ustavotvorna skupstina FBiH.

            Ustav FBiH ima preambulu, normativni dio i dodatak. Do februara 2004. godine Ustav FBiH je mijenjan i dopunjavan sa 102 amandmana, sadrzaj preambule je gotovo identičan preambuli Ustava BiH, na istim osnovama je i sistematika normativnog dijela prilagođena strukturi vlasti u FBiH, u Aneksu se nabraja 21 međunarodno-pravni dokument za zastitu ljudskih prava koji u FBiH imaju pravnu snagu ustavnih odredaba, zapaza se i značajna razlika u odnosu na Ustav BiH - dok ovaj ustav navodi 15 međunarodnih dokumenata, Ustav Federacije govori o 21 dokumentu, dok Ustav BiH ističe da će se navedeni dokumenti «primjenjivati u BiH», Ustav Federacije BiH propisuje da će navedeni dokumenti «imati pravnu snagu ustavnih odredaba».

            Proces uspostavljanja Republike Srpske otpočeo je i sve do Dejtonskog sporazuma se odvijao na ilegalan način, protivno Ustavu RBiH i njenim propisima. Taj proces počeo je samoproglasavanjem tzv. srpskih autonomnih oblasti (SAO) tokom jeseni 1991. godine, nastavio sa ilegalni mproglasavanjem tzv. Srpske Republike BiH u januaru 1992. godine a do avgusta 1992. godine mijenja se u naziv «Republika Srpska».

             Tek Mirovnim sporazumom za BiH, odnosno Ustavom BiH, utvrđeno je da se BiH sastoji od dva entiteta: FBiH i RS-a. Entiteti su bili duzni da u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu Ustava BiH usklade svoje ustave sa tim ustavom (rok istekao 14. marta 1996. godine) usklađivanje entitetskih ustava sa Ustavom BiH nije dovrseno.

            Iako je Ustav RS-a mijenjan i dopunjavan sa 113 amandmana njegova koncepcija i struktura su ostale iste. Rađen je po uzoru na Ustav SFRJ iz 1974. godine, odnosno na Ustav Savezne Republike Jugoslavije iz 1992. godine. Ustav RS-a ima preambulu i normativni dio koji se sastoji od poglavlja: Osnovne odredbe, Ljudska prava i slobode, Ekonomsko i socijalno uređenje, Prava i duznosti Republike, Organizacija Republike, Teritorijalna organizacija, Odbrana, Ustavnost i zakonitost, Ustavni sud, Sudovi i javna tuzilastva, Promjena Ustava i Zavrsne odredbe.

III. USTAVNI SISTEMI KOJI SU SNAZNIJE UTJECALI NA RAZVOJ USTAVNOSTI U SVIJETU

KRATAK PREGLED NASTANKA I RAZVOJA

IDEJE USTAVNE VLADAVINE

 

            Ustavnost prije pojave prvih pisanih ustava - jos u antičkom periodu počela se praviti razlika između propisa koji su uređivali drzavnu vlast i druga bitna pitanja i običnih zakona. Smisao ovoga je u tome da vlast ne moze jednostavno mijenjati najvaznije zakone čime je osigurana pravna stabilnost i stabilnost poretka, pa se ograničila drzavna vlast i zastitila osnovna prava podređenih. To i jeste začetak ustavne vladavine tj. ideja konstitucionalizma. U srednjem vijeku u nekim arapskim i zemljama u zapadnoj Evropi ova se praksa nastavila i to prvo regulisanjem odnosa između monarha i plemstva.

            Preteča moderne ustavnosti - Povelja «magna carta libetatum» iz 1215. godine s kojom je englesko plemstvo ograničilo vlast kralja, osiguravajući svoja prava uključujući prava na pobunu kada se vladar nije pridrzavao svojih obaveza.

            Ustavni značaj imaju i Peticija prava iz 1628. godine; Habeas corpus act iz 1679. godine; Zakon o pravima iz 1689. godine.

            Razvoj, ekspanzija ustavne vladavine posmatra se kroz tri faze:

            I FAZA - od prvog pisanog ustava do I svjetskog rata

            Građanska klasa i njena filozofija stvorile su ideju konstitucionalizma tj. ustavne vladavine, a to je oblik drzavnog uređenja gdje svaka pa i najvisa vlast ograničena ustavom i pravom, gdje su građani ti koji biraju one koji su na vlasti, oni se ne pokoravaju pojedincu, njegovoj subjektivnoj volji nego ustavu i zakonima koji su izraz objektivne opće volje. To je tzv. Suverenitet naroda. Princip ustavne vladavine se ne moze ostvariti bez ustava koji predstavlja interese drustvene zajednice, a ujedno ograničava javnu vlast kako se ne bi zloupotrijebila.

            Prirodno-pravna skola i teorija ugovora - nalaze se osnove teorije i prakse moderne ustavnosti a prema njihovim shvatanjima svaki čovjek se rađa slobodan i jednak u pravima. Građani kao nosioci izvorne vlasti sklapaju drustveni ugovor sa nosiocima drzavne vlasti gdje se vladar moze svrgnuti ako ne postuje ovaj ugovor. Tako je stvorena ideoloska i pravna osnova za rusenje feudalne vlasti apsolutne monarhije. Nosioci ove ideje su: Hugo Grocius (18. vijek), John Lock, Ruso i drugi koji su nosioci ideje burzoaske revolucije. Sve ovo je predstavljeno u prvim pisanim ustavima krajem 18. vijeka: Ustav SAD iz 1787. godine i Ustav Francuske iz 1791. godine.

            U ovom vijeku se sa razvojem građanskog drustva razvila ustavna vladavina i postavljeni su temelji građanske demokratije.

            Evropa - ideja ustavnosti razvijala se od ustavne monarhije, u kojoj je vlast monarha ograničena ustavom, pa do parlamentarne monarhije u kojoj vladar dijeli vlast sa predstavnicima naroda. Na kraju se doslo do republike u kojoj se ostvaruje vlast naroda.

Ustav Francuske iz 1791. godine i Ustavna povelja iz 1814. godine jesu obrazac ustavne monarhije (slična rjesenja prihvatio je i Ustav Spanije, Norveske, Svedske, Francuske iz 1830. godine, Ustav Belgije - koji je i danas na snazi).

Montanjarski ustav iz 1793. godine nikad nije stupio na snagu ali je uticao na uspostavljanje principa jedinstva vlasti u kasnijim socijalističkim ustavima za većinu zemalja nakon II svjetskog rata.

Ustav Direktorijuma iz 1795. godine - uticao na ustave Svajcarske iz 1848. i 1874. godine i na ustav bivse SFRJ iz 1974. godine (oni su kreirali model kolektivnog sefa drzave).

Latinska Amerika - donoseni brojni ustavi, ali se slabo postivala ustavnost pa je dolazilo do čestih drzavnih udara.

Zemlje Azije, Afrike i Australija - slabo se prihvatili ustavi samo u Africi tokom 19. vijeka primjer Liberija koja je dobila ustav i to nakon sto su se crnci vratili iz Amerike i donijeli Ustav po uzoru na Ustav SAD (1847. godine).

Krajem 19. a početkom 20. vijeka i Velika Britanija je donijela ustave u svojim dominionima (Juzna Afrika 1909. godina, Australija 1900. godina, Novi Zeland i Kanada 1867. godine).

1848. godine u Evropi revolucijama se ukida feudalni apsolutizam i izrazen je nacionalni pokret.

Liberalno - demokratske ustave karakterise narodni suverenitet kojeg Ustav Francuske iz 1848. godine definise kao pravo francuskih građana koje neotuđivo i nezastarivo i nijedan pojedinac ne moze prisvojiti njegovo vrsenje. Ovo se usvojilo i u Ustavu Francuske iz 1958. godine.

Ovi ustavi su prosirili prava građana na izborima jer su ukinuta razna ograničenja (na osnovu starosti, na osnovu imovine, spola, drustvenog statusa). Izborima se iz narodnog suvereniteta izvodi legitimitet organa drzavne vlasti.

Postojale su i autoritatitvni ustavni sistemi suprotni liberalno-demokratskim a polazili su od suvereniteta drzavne vlasti i monarha. Tu spadaju ustavi Francuske za vrijeme Napoleonovog carstva, Ustav Austrougarske monarhije iz 1867. godine, Ustav njemačkog carstva iz 1871. godine (njemački car imao je skoro neograničene ovlasti jer je imenovao kancelara a kancelar ministre, bundesrat - gornji dom parlamenta koji su činili predstavnici koje su imenovale zemaljske vlade, sto znači da izborni sistem je bio potpuno potisnut).

II FAZA - Razvoj ustavnosti između dva svjetska rata

Period kada nastupa ekonomska kriza pa dolazi do socijalnih nemira. Postepeno se napusta liberalna koncepcija ekonomije, drzava preuzima sve veću odgovornost i u privrednom i u socijalnom zivotu. Osiromaseni slojevi drustva se organizuju u političke stranke i sindikate i uspostavljaju socijalno-ekonomska prava čime je garantovana minimalna socijalna sigurnost i veći stepen drustvene solidarnosti. Da bi brze rjesavali ovakvu ekonomsku krizu vlade kao izvrsni organi dobijaju bitno mjesto u zakonodavnoj inicijativi posebno u izvrsavanju zakona. Uspostavljaju se posebno mehanizmi za djelovanje u nuzdi, a prate iz ustavi: Vajmarski, Austrijski i Spanski koji su uticali na razvoj ustavnosti građanskih demokratija.

Rusija - Nakon oktobarske revolucije nastaje novi tip socijalističke ustavnosti. Donesen je prvi ustav Ruske federacije 1924. godine i Ustav Sovjetskog Saveza 1936. - 1977. godine kojima se ukida privatno vlasnistvo, a uspostavlja drzavno, privrednom rukovodi drzava, dolazi do jedinstva vlasti i dikatuture proleterijata, jednopartijskog političkog sistema - Komunističke partije.

Njemačka, Italija, Spanija - uspostavljaju fasistički rezim i ustavnost je u krizi jer ovi rezimi otvoreno ukidaju ustave ili ih mijenjaju svojim fasističkim zakonima. Ukinut je izborni sistem, a uveden princip imenovanja, vlada jedna nacional-socijalistička partija, namjestenim plebiscitima lazno se pribavlja podrska naroda čime su negirane elementarne garancije ljudskih sloboda i prava.

III FAZA - Savremene tendencije u razvoju ustavne vladavine od

Drugog svjetskog rata do danas

Ustavnost je izrazene kroz ustavnost zapadnih demokratija i propasti socijalizma i ustavnosti zemalja trećeg svijeta. Zapadne demokratije usvajaju tradiciju liberalno-demokratskih ustava i dodatno unose nove elemente solidarizma jer se siri obim ljudskih prava i sloboda, veća je uloga drzave u trzisnim odnosima tj. samom ekonomskom zivotu. Tako je većina drzava uz pojam «pravna» dodala i pojam «socijalna» pa oba poslijeratna ustava Francuske (iz 1946. i 1958. godine) propisuju «Francuska je nedjeljiva, laička, demokratska i socijalna republika», a Osnovni zakon SR Njemačke iz 1949. godine propisuje drzavu kao «Savezna Republika Njemačka je demokratska i socijalna savezna drzava».

Ovim se ustavima stabilizovala izvrsna vlast i odnosi sa parlamentom pa je Osnovni zakon donio rjesenje po kojem Bundestag - donji dom parlamenta moze izglasati nepovjerenje saveznoj vladi ali je duzan da izabere novog kancelara. Ova rjesenja su prihvatili Ustav Spanije i Ustav Slovenije. Jača i uloga sefa drzave neposrednim izborom čime je on prema legitimitetu izjednačen sa parlamentom, stiče veće ovlasti u slučaju vanrednih prilika kao i inicijativu i arbitrazmnu ulogu u odnosima između pojedinih drzavnih organa. Sve ovo je olaksalo rjesavanje kriznih situacija i omogućen je kontinuitet u vrsenju drzavne vlasti, pa se brojne zemlje sto zbog ovih prednosti sto zbog uticaja američkog predsjedničkog sistema odlučuju za tzv. Polupredsjednički sistem.

Na razvoj zapadnih demokratija uticalo je i međunarodno povezivanje zemalja a to su: Vijeće Evrope (najstarija evropska asocijacija za promicanje i zastitu ljudskih prava), Evropska zajednica tj. Evropska Unija, Konferencije, Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi itd. Proces dekomunizacije nakon Drugog svjetskog rata je ubrzan, novooslobođene zemlje su kao simbol svoje drzavnosti i nezavisnosti usvajale svoje ustave koji su uglavnm bili rađeni po uzoru na prijasnje kolonijalne gospodare, sa vrlo malo originalnih rjesenja. Kao takvi bili su nestabilni i nisu se postivali. Kasnije su oni mijenjani novim ustavima koji su dali određenu stabilnost.

U islamskim zemljama trećeg svijeta - ustavi su kombinovani sa liberalno-demokratskim rjesenjima i islamskim principima (Tunis, Pakistan, Somalija, Maroko, Egipat, Iran).

U pogledu blokovske podjele nakon Drugog svjetskog rata prosirila se socijalistička ustavnost gdje zemlje Istočne Evrope donose svoje ustave a to su: NR Kina, DR Vijetnam, DR Koreja i Kuba.

Padom staljinizma neke socijalističke zemlje prihvataju demokratsku građansku tradiciju. (Jugoslavija koja je od 1953. ustavno raskrstila sa staljinizmom jer se uvode pojmovi drustvena svojina, samoupravljanje, lokalna samouprava i snaznija federacija). Ipak socijalizam se nije dugo zadrzao već je početkom 90-tih godina dozivio slom jer nije pruzao drustvenu stabilnost i razvoj, nakon toga je većina zemalja prihvatila osnovne principe savremenog konstitucionalizma i donijela svoje ustave.

USTAVNI SISTEM SJEDINJENIH AMERIČKIH DRZAVA

            DONOSENJE USTAVA SAD - Veliki broj doseljenika dolazi u novi svijet iz Engleske, formiraju kolonije u sastavu engleskog carstva, pa se od 17. vijeka pa do polovine 18. vijeka formiralo 13 kolonija.

            1774. godina - Kolonije su sazvale I kontinentalni kongres sa teznjom odupiranja Londonu i sticanju vlastite samostalnosti a to su i postigle udruzivanjem tako da je 04. jula 1776. godine usvojena čuvena Deklaracija o nezavisnosti kojom se 13 drzava proglasilo nezavisnim.

            Članovi konfederacije i vječite unije - do 1780. godine sve drzave su donijele svoje ustave a njima su prethodile deklaracije o pravima čovjeka, najpoznatija je Virdzinijska deklaracija.

            1787. godine u Filadelfiji sazvana je Konvencija da bi se već u septembru iste godine uspostavila Federacija Ustavom SAD-a. Federacija kao moderni oblik slozene drzave u kojoj je uspostavljeno najvise zakonodavno tijelo - Kongres sastavljeno od Senata (gornji dom, svaka drzava bira po dva senatora, izrazavaju ravnopravnost federalnih jednica) i Predstavničkog doma (donji dom, sastavljen od poslanika izabranih srazmjerno broju birača).

            Ustavom su ispostavljeni izvrsni i sudski organi.

            1. Ustav SAD-a - kao djelo "očeva osnivača" najbolje predstavlja ostvarenu ideju liberalizma, izrazenih u djelima Locka, Monteskijea, Rusoa, ali i mislilaca i političara i to: Tomas Dzeferson, Dzordz Vasington, Dzejms Medison, Bendzamin Frenklin, Aleksandar Hamilton. Ustav SAD-a donesen je prije 220 godina, a do sada je mijenjan i dopunjavan sa samo 26 amandmana. Odgovor na pitanje zasto ovaj ustav nije zamijenjen drugim jeste zato sto on ostaje na definisanju osnovnih principa i ne razmatra ih detaljno nego se u praksi nalaze načini da se najbolje tri principa primjene a i zato sto Ustav počiva na liberalno-demokratskim principima koji imaju univerzalni karakter i civilizacijski značaj. On pripada kategoriji kratkih ustava tj. ima 7 članova ali malo obimnijih nego sto je uobičajeno u evropskom pravu. Ubraja se u kategoriju krutih ustava.

            Takođe jos jedan od razloga postojanosti ustava jesu dobra rjesenja organizacije drzavne vlasti zasnovane na principima podjele vlasti. Da bi se usvojila dopuna tj. amandmani na Ustav potrebno je da je prihvate dvije trećine oba doma Kongresa i tri četvrtine zakonodavnih tijela drzava članica. Nepromjenjivost teksta ustava osigurano je time sto Vrhovni sud ima ovlastenje da kontrolise ustavnost zakona i drugih propisa (tekst ustava se ne mijenja nego se stalno prilagođava novih uslovima).

            Ustav je 4 godine od dana donosenja dopunjen sa 10 amandmana za garantovanje ljudskih prava i sloboda, posljednja dopuna izvrsena je 1971. godine u vezi pitanja biračkog prava.

            ORGANIZACIJA DRZAVNE VLASTI - osnovno načelo organizacije drzavne vlasti je njena podjela na zakonodavnu (Kongres), izvrsnu (Predsjednik), sudsku (Vrhovni sud) i zbog postojanja odvojenih i samostalnih organa nosilaca svakih od ove vlasti a odnosi među njima zasnovani su na principu «kočnica i ravnoteze» tj. jedna vlast ograničava drugu kako se ona ne bi pretvorila u tiraniju. Po Ustavu podjela nadleznosti između savezne drzave i federalnih jedinica zasnovana je na presunkciji nadleznosti u korist federalnih jedinica.

            Kongres - čine ga dva doma - Senat (donji dom u kojem su predstavljene federalne jedinice tj. koji izrazava ravnopravnost federalnih jedinica, iz svake drzave biraju se po dva senatora na naposrednim izborima na mandat od 6 godina, ali tako da se svake dvije godine u jednoj trećini drzava odrzavaju izbori) i Predstavničkog doma (gornji dom gdje su predstavljeni građani, broji 435 poslanika, biraju se na neposrednim izborima, a svaka drzava mora imati barem jednog poslanika, mandat im je 2 godine). Kako je u Americi dvopartijski sistem on dolazi posebno do izrazaja pri kandidovanju i izboru kongresmena, ali poslanici nisu striktno vezani partijskim opredjeljenjem prilikom glasanja, pa se tako često grupisu prema regionalnoj pripadnosti ili prema tome da li su radikalno raspolozeni (jastrebovi) tj. umjereni (golubovi).

            Princip inkopatibilnosti (nespojivosti) - propisuje ga ustav a osigurava podjelu nadleznosti između funkcije kongresmena i funkcije člana vlade ili druge federalne funkcije u izvrsnoj ili sudskoj vlasti. Članovi vlade mogu prisustvovati sjednicama nekih radnih tijela ali i ne sjednicama domova Kongresa, pa prijedlgoe za donosenje zakona mogu dati samo članovi Kongresa. Ipak najvise zakonskih prijedloga dolazi od izvrsne vlasti ali ih formalno predlazu poslanici i senatori. Zakon se mora usvojiti u oba doma. Da bi se to ostvarilo, između ostalog, potrebno je «3 čitanja zakona». Ipak teziste rasprave o bilo kojem zakonu nalazi se na odborima domova nadleznih za pitanja regulisanja nekog zakona.

            PREDSJEDNIK SAD - nosilac izvrsne vlasti (jaki predsjednik).

            Biranje: U svakoj drzavi građani na neposrednim izborima biraju određeni broj izbornika - elektora koji biraju predsjednika, a to su tzv. Neposredno poserednički izbori. Obje političke partije predlazu cjelokupnu listu elektora, a elektori sa liste koja je dobila podrsku većine građana te drzave učestvuju u izboru predsjednika. Za njegov izbor potrebna je natpolovična (apsolutna) većina glasova svih elektora. Predsjednik se svake presudne godine bira na mandat od 4 godine. Ustavom je propisano da se niko ne moze kandidovati po treći put i to amandmanom XXII 1951. godine nakon sto se predsjednik Ruzvelt kandidovao četiri puta.

            Nadleznosti: Predsjednik je vrhovni komandant oruzanih snaga, zaključuje međunarodne ugovore i brine se za provedbu zakona. Uz misljenje i saglanost Senata imenuje saradnike, sekretare. Predsjednik i sekretari čine Kabinet tj. administraciju - cjelokupna izvrsna vlast oličena u Predsjedniku. Sekretari su odgovorni samo njemu (on ih imenuje i smjenjuje). Kabinet nije drzavni organ u formalnom smislu, nema striktan sastav i formalne sjednice. U administraciju spadaju i Savjet za nacionalnu sigurnost, savjetnici, CIA.

            Poruka o stanju nacije: Predsjednik je upućuje godisnje 03. januara na Prvoj zajedničkoj sjednici oba doma Kongresa.

            Saglasnost za donosenje zakona: Zakoni koji su usvojeni u Kongresu salju se na potpis predsjedniku, a on u roku od 10 dana moze da potpise ili uz određene primjedbe vrati Kongresu na ponovno razmatranje. Ako zakon u ponovnom postupku dobije dvotrećinsku većinu stupa na snagu i bez potpisa predsjednika, a na osnovu toga predsjednik ima pravo suspenzivnog veta na donosenje zakona koji se pretvara u apsolutno jer je vrlo tesko postići kvalifikovanu dvotrećinsku većinu zbog dvopartijskog sistema. Zakon stupa na snagu i kada se predsjednik u roku ne izjasni o njemu.

            Upravo ovakav suspenzivni veto kojim predsjednik zadire u zakonodavstvo ima funkciju «kočnica i ravnoteze» između ove dvije vlasti. Također to se potvrđuje i u slučaju kada predsjednik svoj prijedlog o imenovanju sekretara i drugih visokih funkcionera mora dostaviti na razmatranja i potvrdu Senatu jer tek kad Senat odobri prijedloge moze se i formalno izvrsiti imenovanje.

            Međunarodni ugovori: Stupaju na snagu tek kada ih Senat potvrdi dvotrećinskom većinom dok za tzv. Izvrsne ugovore ne treba njegova saglasnost.

            Predsjednik nije politički odgovoran tj. bez obzira kako vrsio svoju funkciju ne moze biti smijenjen osim u slučaju izdaje, mita, ometanja pravosuđa i drugih teskih kaznenih djela. U slučaju Impičmenta Predstavnički dom podnosi optuzbu, a Senat sudi (dvotrećinska većina - smjena predsjednika).

            VRHOVNI SUD - nosilac nezavisne sudske vlasti. Ima ovlasti presuđivanja u prvom stepenu i apelacionoj instanci, a i u kontroli ustavnosti i tumačenja ustava (koji je bez uporista u ustavu).

Biranje sudija: predsjendika i 8 sudija bira Predsjednik SAD-a iz reda najistaknutijih pravnika, a uz saglasnost Senata. Imaju dozivotni mandat, a ta stalnost daje sudijama i samom sudu veliki autoritet i ugled. Odlučuje o ustavnosti zakona tj. neprijenjivanju zakona ili pojedinih njegovih odredbi zbog neustavnosti, odluka suda formalno vazi samo za taj slučaj, ali po američkom pravu vazi princip procedenta tj. svi kasniji sučajevi se rjesavaju u skladu sa ovom odlukom (time odluka Vrhovnog suda o ustavnosti zakona dobiva opći značaj). I ovdje vrijedi princip «kočnica i ravnoteze», a Vrhovni sud postaje tzv. Negativni - prikriveni zakonodavac.

             FEDERALIZAM - SAD su prva i najstarija federacija. Kada su nastale imale su 13 kolonija, a danas u svom sastavu broje 50 federalnih jednica - drzava. Glavni grad je Distriktu Vasington, on ne pripada nijednoj drzavi i pod neposrednom je jurisdikcijom centralnih organa.

            Status drzava članica: one su međusobno ravnopravne, imaju prava na samoorganizovanje kroz svoje ustave i zakonodavstva. Jedino sto im je nametnuto po Ustavu SAD jeste da oblik vladavine mora biti republikanski.

            Podjela vlasti u federalnim jedinicama: zakonodavno tijelo, guverner kao izvrsna vlast i Vrhovni sud kao nosilac najvise sudske vlasti.

            Struktura stanovnistva SAD: viserasna, visenacionalna, multikulturna i multireligijska struktura, a nacionalnost nije bila ključna za formiranje federacija (odlučujući su tradicija, geografski, ekonomski i drugi razlozi).

            Podjela nadleznosti između savezne drzave i federalnih jedinica: Ustav SAD je nadleznosti stavio u korist drzava članica ali je u praksi bilo drugačije pa se po potrebi i zahtjevima razvoja stalno povećavala nadleznost centralnih institucija, ali ovo se nije odvijalo bez problema i sukobi su kulminirali građanskim ratom između sjevernih i juznih drzava koji je trajao od 1861. do 1865. godine. Pobijedili su federalisti, a izgubili secesionisti.

            Jačanju polozaja i nadleznosti federalnih jedinica doprinijelo je i stvaranje jedinstvenog trzista komunikacije i međunarodnog polozaja zemlje, uvođenje direktnih tj. izvornih prihoda za federaciju itd. U skladu sa tim dvojni federalizam koji je podrazumijevao nezavisno vrsenje funkcije savezne drzave i drzava saveznica koji je odgovarao nizem stepenu razvoja pa do kooperativnog federalizma u kojem je doslo do saradnje i zajedničkog djelovanja (novo zakonodavstvo gdje Kongres utvrđuje načela i najbitnija rjesenja za određena pitanja dok zakonodavstvo federalnih jedinica detaljno uređuje cjelinu odnosa).

            POLITIČKE STRANKE - u drzavi je dvopartijski politički sistem, republikanska i demokratska stranka i jos neke ali su one zanemarive i uopće nisu zastupljene ni u jednom domu Kongresa. Od nastanka SAD-a u političkom javnom zivotu dominirale su dvije struje: federalisti (zalagali su se za centralnu vlast i bili na strani sjevera i konfederalisti (borili se za prava drzava i uglavnom poljoprivrednog, ali siromasnijeg juga).

            Polovinom 19. vijeka ove dvije struje se formalno transformisu i nastaje Republikanska i Demokratska stranka. Kroz cijelu historiju Amerike ove stranke su se smjenjivale na vlasti i u opoziciji. Njihovi programi se ograničavaju na period od jednog predsjedničkog mandata i pripremaju u periodu predizbornih kampanja. Mnogo je manje aktivista stranke, a simpatizeri se aktiviraju samo pred izbore. U praksi se najčesće desava da stranka čiji je kandidat pobijedio na izborima za predsjednika dobije i većinu u Kongresu ali posto se na polovini predsjedničkog mandata bira Predstavnički dom i jedna trećina senatora desava se i da se raspolozenje birača promijeni i da u Kongresu većinu osvoji druga stranka.

USTAVNI SISTEM UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

VELIKE BRITANIJE I SJEVERNE IRSKE

           

ČVRSTA USTAVNOST BEZ PISANOG USTAVA - Razvoj ustavnosti kretao se od apsolutne monarhije preko jačanja uloge parlamenta do uspostavljanja ravnoteze između izvrsne vlasti  - kabineta tj. Vlade i zakonodavne vlasti - parlamenta. Doneseni su brojni dokumenti o ljudskim pravima, a osim bitnim povelja i zakona koje je donosio parlament, englesku ustavnost su oblikovali i običaji i sudska praksa. Zbog ovoga se moze reći da Velika Britanija predstavlja preteču ustavnosti.

MONARH - Od dolaska Normana u 11. vijeku do danas Engleska tj. Ujedinjeno Kraljevstvo je prema obliku vladavine monarhija. Istorijski izuzetak predstavlja period od 11 godina (od 1649. do 1660. godine) kada je Engleska bila republika - KROMVELOV USTAV.

Engleski kralj od moćnog vladara postao je nominalni sef drzave sa skromnim nadleznostima, simbol tradicije i drzavne moći. Jedan od najznačajnijih prerogativa kralja je izbor prvog ministra, ali je on i ovdje ograničen jer se odavno postuje ustavni običaj da kralj mandat na sastav vlade povjeri lideru političke stranke koja je pobijedila na izborima za Donji dom parlamenta (Dom Komuna). Prema ustavnoj konvenciji staroj vise od tri vijeka, kralj nikad ne prisustvuje sjednicama kabineta tj. on nema nikakvog uticaja na vladu. Kralj samo formalno saziva i raspusta Parlament. Svake godine na otvaranju zasijedanja Parlamenta (oktobar/novembar) kralj čita «besjedu trona» tj. političku platformu vlade i plan zakonodavne aktivnosti za to godisnje zasijedanje. Ovu besjedu sastavlja vlada. Svoj stav prema ovoj poruci Donji dom izrazava svojom adresom kojom se odobrava program vlade jer je i ona proizasla iz parlamentarne većine u Donjem domu. Da bi zakon izglasan u parlamentu stupio na snagu mora ga potpisati kralj ali i to samo formalno po ustavnoj konvenciji. Engleska ustavna konvencija je da kralj ne moze odgovarati ni politički ni krivično. Zbog toga sve akte kralja potpisuje resorni ministar koji time postaje za njih i odgovoran.

PARLAMENT - Parlament se jos od Zakona o pravima iz 1689. godine smatra nosiocem najvise zakonodavne vlasti i suvereniteta. Engleska teorija i praksa ostaju na principu narodne suverenosti koju birači povjerevaju parlamentu u obliku pravne suverenosti. Na toj osnovi se razvila teorija mandata prema kojoj narod na izborima daje mandat parlamentu koji se moze uvijek povući ako parlament iznevjeri očekivanja glasača.

Početkom 14. vijeka Parlament ima dvodomnu strukturu a čine ga dva doma: Dom komuna (donji dom) i Dom lordova (Gornji dom).

Dom lordova - članovi ovog doma se ne biraju nego imenuju. Ima 4 vrste članova: nasljedne lordove (imenovao kralj čije se lordstvo nasljeđuje po muskoj liniji), dozivotne lordove (imenuje kralj na prijedlog vlade iz reda najistaknutijih ličnosti), duhovne lordove (biskupe Anglikanske crkve), pravne lordove (iz redova najistaknutijih sudija i drugih pravnika).

Danas ovaj dom broji preko 1000 lordova ali kako je nekad bio ravnopravan sa Donjim domom tako je sada mnogo slabiji i takoreći drugorazredni. Nije neophodna ni njegova saglasnost za donosenje zakona, a i vlada je odgovorna samo Domu komuna. Gornji dom je zadrzao samo sudsku funkciju u apelacionoj instanci i o tome odlučuju samo pravni lordovi.

Dom komuna - izborno tijelo čije poslanike biraju građani na neposrednim izborma. Cjelokupna teritorija Ujedinjenog Kraljevstva (Engleska, Skotska, Vels, Sjeverna Irska) je podijeljena na 651 izbornu jedinicu. U svakoj izbornoj jedinici bira se po jedan poslanik i na mandat od 5 godina.

ZAKONODAVNA INICIJATIVA - imaju je vlada i poslanici Donjeg doma, a vlada najčesće predlaze zakone. Zakonodavni postupak prolazi kroz «3 čitanja»: 1) prihvatanje da se pristupi donosenju zakona; 2) raspravljanje u načelu; 3) raspravljanje i usvajanje teksta zakona u pojedinostima.

VLADA (KABINET) - posto je u zemlji dvopartijski sistem većinska partija formira vladu pa je vlada jednopartijska  iuziva povjerenje većine u Donjem domu. Ovakve vlade su po pravilu veoma stabilne i ostaju na vlasti, uglavnom, do sljedećih izbora.

Kočnica i balans - postoji u engleskom ustavnom sistemu jer Donji dom moze izglasati nepovjerenje vladi, a ona moze da raspusti Donji dom pa se obje strane uzdrzavaju od preduzimanja ovakvih poteza.

Lider partije - koja je pobijedila na izborima obavezno preuzima funkciju premijera (prvog ministra) i dobija mandat za prijedlog o sastavu vlade. Politička snaga i legitimnost premijera i vlade proizilaze iz volje naroda izrazene na izborima (to je ravnoteza zakonodavne i izvrsne vlasti).

Specifičnost britanskog parlamentarizma - premijer sastavlja vladu iz reda članova parlamenta. On je slobodan da bira članove vlade, ne mora da potvrdi parlament, premijer pred parlamentom samo saopstava sastav svoje vlade. Vlada ima tri kruga članova: I krug - uzi kabinet kojeg uz premijera čine ministri najvaznijih resora i nekoliko drugih najodgovornijih funkcionera. Ima do 30 članova. II krug - ostali ministri i sefovi drugih resora, javni tuzilac i javni pravobranilac. Ima ok o60 članova . III krug - tzv. mlađi ministri, zamjenici i pomoćnici ministara i drugi funkcioneri.

Sjednice odrzava samo kabinet tj. I krug a ostali se sazivaju samo ako se radi o pitanjima iz njihovog resora. Kabinet ne glasa o odlukama, već njih na kraju rasprave formulise premijer, oni koji su nezadovoljni mogu samo podnijeti ostavku. Na osnovu ovakve situacije premijer je najjača i ključna osoba ukupnog ustavnog sistema Ujedinjenog Kraljevstva. Kontrateza ovakvog koncentraciji vladi je odgovornost premijera tj. cijele vlade Donjem domu parlamenta koji mu moze izglasati nepovjerenje, ali i premijer moze raspustiti ovaj dom, tako da se odnos vlade i parlamenta bazira na međusobnom povjerenju. U slučaju raspustanja Donjeg doma i raspisivanjem izbora, odluka o spornom pitanju prenosi se na birače. Ako tada pobijedi opozicija, vlada ne čeka saziv novog Doma komuna, već podnosi ostavku, pa na osnovu ovoga očigledna je ogromna uloga biračkog tijela, tj. stav javnog mjenja koji je odlučujući za opstanak vlade. Najznačajnija je uparvo uloga medija posebno elektronskih.

            POLITIČKE STRANKE - u Velikoj Britaniji politički zivot temelji se na dvostranačkom sistemu. U Engleskoj su se jos u srednjem vijeku za vlast borili Vigovci (jača uloga parlamenta) i Torijevci (na strani kralja). 60-tih godina 19. vijeka ove grupacije se transformisu u političke stranke sa organizacijskom strukturom od lokalnog do dzavnog nivoa, pa Vigovci prerastaju u Liberalnu stranku kojoj nakon I svjetskog rata primat preuzima Laburistička, a Torijevci u Konzervativnu stranku.

Konzervtivna stranka je zastupala interese aristokratije, a Laburistička interese srednjih i nizih slojeva i radnistvo. Ove dvije stranke se smjenjuju na vlasti. Većinska partija u Donjem domu formira vladu, dok manjinska partija postaje opozicija. Obično jedna stranka pobijedi s malom razlikom. Opozicija nastoji da bue konstruktivna i da osvaja naklonost birača kritikovanjem vlade i njenih prijedloga, da iznosi njene slabe strane, nadajući se da će osvojiti većinu na nekim od narednih izbora.

Pored ovih stranaka jos jedino iole značajnija jeste Liberalna koja je vise na osnovu tradicije uspijevala da osvoji određeni broj mjesta u Donjem domu. Manji broj glasova osvajaju i irske, skotske i velske nacionalističke stranke.

USTAVNI SISTEM FRANCUSKE

            USTAV PETE REPUBLIKE IZ 1958. - Historija ustavnosti u Francuskoj bila je vrlo burna i to u peiodu Francuske burzoaske revolucije i Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine i prvog Ustava iz 1791. godine.

            Ustavnu monarhiju od 1791. godine dvije godine kasnije (1793.) zamjenjuje Montanjarski Ustav radikalne ljevice. 1795. godine uspostavlja se vlast Direktorijuma. Slijede novi ustavi, jedan 1815. godne nakon pada Napoleona I, drugi 1830. godine nakon Julske revolucije.

Druga republika trajala je samo od 1848 - 1852. godine, kad nastupa Drugo carstvo i traje do 1871. godine. Ustavnim zakonima iz 1875. godine uspostavljaju se relativno stabilne institucije Treće republike.

            Četvrta republika trajala je od Ustava 1946. do De Golovog Ustava Pete republike iz 1958. godine koji je i danas na snazi.

            Francuska ustavnost se nastavlja uspostavljanjem osnovnih principa koji se sastoje od postivanja najsireg korpusa ljudskih sloboda i suvereniteta naroda. Na ove principe se poziva Ustav iz 1958. godine već u preambuli dajući im ustavni značaj i snagu. Upravo je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine i dio preambule Ustava iz 1946. godine sastavni dio danasnjeg Ustava.

            Ustav iz 1958. godine je poznat po tome sto je kreirao novi odnos između izvrsne i zakonodavne vlasti, a u teoriji se taj sistem naziva polupredsjednički ili mjesoviti predsjedničko-parlamentarni sistem.

            Jos početkom 19. vijeka javlja se potreba za usavrsavanjem parlamentarnog sistema i zbog toga je sef drzave imao ulogu demokratskog arbitra između izvrsne i zakonodavne vlasti. Na taj način lakse su se prevladavale krize i omogućeno je nesmetano funkcionisanje drzavne vlasti. Kako su u vrijeme III i IV republike vladale nestabilne vlade zavisne od labavih koalicija mnogobrojnih stranaka, Ustav iz 1958. godine uspostavio je stabilnost jer je ojačao ulogu sefa drzave kao nazavisnog arbitra. Ovakvim ustavnim rjesenjem nastojalo se postići da republika bude i demokratska i da efikasno funkcionise, sačuvao je ideju parlamentarizma tako sto je vlada bila odgovorna parlamentu, a predsjednik republike imenuje vladu.

PREDSJEDNIK REPUBLIKE I VLADA - Za razliku od parlamentarnog sistema gdje sef drzave ima samo reprezentativne funkcije, a sva izvrsna vlast se nalazi u rukama vlade, u polupredsjedničkom sistemu izvrsnu vlast dijele ova dva organa. U parlamentarnom sistemu sefa drzave bira parlament ili je nasljedni monarh. Prema Ustavu Pete republike (izmijenjen referendumskim izjasnjavanjem građana 1962. godine) predsjednika republike biraju građani neposredno. Mandat predsjednika republike je 7 godina i ne postoji ograničenje ponovnog izbora. Ustavom iz 1958. godine prosirene su nadleznosti predsjednika republike i u njihovom vrsenju on ne dijeli odgovornost sa predsjednikom vlade niti sa resornim minsitrima. Zbog toga mu nisu potrebni premapotpisi za njegove akte vlasti. Predsjednik ne podlijeze političkoj odgovornosti (izuzetak je za veleizdaju, ali je ova odgovornost neprecizno određena, tesko se moze očekivati njena praktična primjena).

Najvaznije kompetencije predsjednika Republike: imenovanje i razrjesenje predsjednika vlade, imenovanje članova vlade na prijedlog predsjednika vlade, predsjedavanje Minsitarskim vijećem, potpisivanje zakona usvojenih u parlamentu, potpisivanje uredaba koje usvaja Ministarsko vijeće, raspisuje referendum o zakonu kojim se uređuje sistem javne vlasti, raspusta Nacionalnu skupstinu (nakon konsultacija sa predsjednikom vlade i oba doma Skupstine), imenuje najvise civilne i vojne funkcionere, imenuje ambasadore i prima akreditivna pisma ambasadora koje su imenovale druge drzave, vrhovni je zapovjednik oruzanih snaga, preduzima sve neophodne mjere u slučaju vanrednih prilika i dr. poslove utvrđene Ustavom.

Predsjednik Vlade: koji je od predsjednika republike dobio mandat da sastavi vladu mora je tako sastaviti da ona dobije povjerenje parlamenta. U Francuskoj članovi vlade ne mogu biti birani iz reda poslanika u parlamentu (za razliku od parlamentarnog sistema). Prema rjesenjima Ustava iz 1958. godine ministri su politički odgovorni parlamentu, a posto predsjednik republike predsjedava Ministarskim vijećem i potpisuje njegove akte ministri su stvarno njemu odgovorni (praksa promjene ministara za vrijeme predsjednika republike - De Gola, Pompidua, D' Estena, Miterana, Siraka).

Izvrsnu vlast vrsi i vlada, kao kolektivno tijelo, i njen predsjednik kao pojedinac. Predsjednik vlade, ministri i drzavni sekretari čine kabinet. Na sjednicama kabineta samo se pripremaju odluke koje su usvajaju na Ministarskom vijeću kojem predsjedava predsjednik republike i samo prema njegovom ovlastenju, predsjednik vlade. Ministarsko vijeće preko kojega se objedinjuje izvrsna vlast i predsjednika republike i vlade odlučuje o najvaznijim pitanjima drzavne politike (upotreba oruzanih snaga). Ministarsko vijeće (prema Ustavu) ima vrlo siroka uredbodavna ovlastenja koja se priblizavaju zakonodavnim (i sam Parlament moze neka svoja ovlastenja prenijeti na Ministarsko vijeće).

Predsjednik vlade samostalno vrsi sljedeća ovlastenja: donosi uredbe za provođenje zakona, moze zatraziti vanredno zasjedanje Parlamenta, saziva zajedničku komisiju radi rjesavanja nesaglasnosti između Nacionalne skupstine i Senata, pokreće postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred Ustavnim vijećem i određuje smjernice za rad vlade.

Prema ovome, izvrsna vlast nije monistička (npr. SAD) iako predsjednik republike ima neka ovlastenja kao i predsjednik SAD, ovo je dualistička ivrsna vlast jer se isprepliću kompetencije sefa drzave i vlade. Vlada je politički odgovorna parlamentu, a stvarno predsjedniku republike.

            PARLAMENT - Francuski parlament je dvodomni. Sačinjavaju ga: Nacionalna skupstina i Senat.

            Poslanici Nacionalne skupstine biraju se na neposrednim izborima. Teritorija se dijeli na onoliko izbornih jedinica koliko ima poslaničkih mjesta. Onaj kandidat koji je osvojio natpolovičnu većinu datih glasova (u prvom krugu) odnosno relativnu većinu (u drugom krugu) je izabran. Senat se konstituise na principu posrednih izbora. Opstine i departmani (okruzi) biraju svoje predstavnike u Senat. Mandat poslanika u Nacionalnoj skupstini je pet, a u Sanatu devet godina. Svake tri godine odrzavaju se izbori za jednu trećinu senatora.

            Parlament je nosilac zakonodavne vlasti. Ustav je precizirao oblasti koje parlament uređuje zakonima. U svim ostalim pitanjima vlada ima ustavno ovlastenje da uredbama uređuje ta pitanja. Pravo predlaganja zakona imaju predsjednik vlade i poslanici u parlamentu. Zakon mora biti usvojen u istom tekstu u oba doma, a u slučaju nesaglasnosti predsjednik vlade formira mjesovitu komisiju sastvljenu od poslanika i senatora i ako domovi ni nakon toga ne postignu saglasnost predsjednik vlade moze zatraziti da se proglasi zakon u tekstu koji je usvojen u Nacionalnoj skupstini. Slična je situacija i kad predsjednik vlade zatrazi hitan postupak za donosenje zakona (u oba slučaja okrnjena je ravopravnost Senata), stoga su izuzeci organski zakoni koji ne mogu stupiti na snagu dok ne budu u istom tekstu usvojeni u oba doma. I za promjene ustava neophodna je saglasnost oba doma ali i potvrda birača putem referenduma. Postoji zabrana ustavne promjene republikanskog oblika vladavine. Kada je ugozena teritorijalna cjelovitost zemlje, ne mogu se pokretati promjene ustava, niti se o njima moze raspravljati.

            Parlament odlučuje i o potvrđivanju vaznijih međunarodnih ugovora (ostale ratifikuje predsjednik Republike) te proglasava ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Parlament vrsi kontrolu rada vlade bilo putem instituta poslaničkih pitanja, bilo putem istraznih ili nadzornih odbora, komisija ili drugih ad hoc radnih tijela. Vlada politički odgovara Nacionalnoj skupstini, ali ne i Senatu. U slučaju izglasavanja nepovjerenja vlada mora podnijeti ostavku. Jedna desetina poslanika u Nacionalnoj skupstini moze podnijeti prijedlog za glasanje o povjerenju vladi, a da bi prijedlog bio prihvaćen potrebno je da se za njega izjasni natpolovična većina svih poslanika. Poslanici koji su jedanput podnijeli ovaj prijedlog to ne mogu ponoviti u toku trajanja tog saziva Ncionalne skupstine. Tu je uspostavljena ravnoteza između parlamenta i vlade. Parlament moze izglasati nepovjerenje vladi, ali i vlada moze raspustiti parlament. Ova međuzavisnost odrzava stabilnost ukupnog sistema. Za razliku od III i IV republike kada su vlade često padale zahvaljujući ovim ustavnim rjesenjima sada se to rijetko desava.

            USTAVNO VIJEĆE - institucija kojoj se povjerava kontrola, odnosno zastita ustavnosti zakona. Ta funkcija je slična funkciji ustavnog suda u drugim ustavnim sistemima. Specifičnost francuskog sistema je u tome sto se radi o prethodnoj kontroli. Ustavno vijeće ocjenjuje ustavnost zakona prije njegove promulgacije, dakle, prije nego sto je stupio na snagu. Druga specifičnost je sto Ustavno vijeće obavezno ispituje ustavnost organskih zakona i poslovnika parlamentarnih domova. Ustavnost ostalih zakona ispituje samo ako to zatraze predsjednik republike ili predsjednik vlade, predsjednici oba doma, ili 60 poslanika, ili senatora. Vijeće je duzno da odluku o ustavnosti donese u roku od 30 dana, a ako to vlada smatra hitnim i u roku od 7 dana. Zakoni ili poslovnici za koje Ustavno vijeće utvrdi da su neustavni ne mogu se proglasiti niti se mogu primjenjivati. Ustavno vijeće ima i veoma vaznu ulogu u osiguravanju regularnosti izbora. Ono kontrolise provođenje izbora za predsjednika republike, razrjesava izborne sporove u izboru poslanika i senatora i prati regularnost provođenja referenduma i proglasava njegove rezultate.

            Ustavno vijeće ima predsjednika i 9 članova. Njihov mandat traje 9 godina i ne mogu biti ponovo imenovani na istu funkciju. Predsjednika Ustavnog vijeća (njegov glas je odlučujući u slučaju podijeljenih glasova) i trojicu članova Vijeća imenuje predsjednik Republike. Predsjednik Nacionalne skupstine i predsjednik Senata imenuju po tri člana Vijeća također. Svake tri godine imenuje se trećina članova Ustavnog vijeća. Dozivotni članovi Ustavnog vijeća su bivsi predsjednici Republike. Članstvo u Vijeću je nespojivo sa funkcijom ministra ili člana Parlamenta.

            POLITIČKE STRANKE - Za razliku od SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva koji su karakteristični po bipartizmu, Francuska je tipičan sistem polipartizma. Veliki broj stranaka učestvuje u javnom zivotu, nesto manji uspijeva da dobije dovoljnu podrsku birača da bi osvojile odgovarajući broj mjesta u parlamentu, a obično njih pet do sest ima značajnu ulogu.

            Političke stranke u danasnjem smislu profilisu se krajem 19. i početkom 20. vijeka iako se politička grupisanja pojavljuju jos u Francuskoj revoluciji (jakobinci i zirondisti). Od uspostave treće republike teziste francuske političke scene je u centru i na ljevici. Rojalističke i konzervativne snage desnice nisu uzivale veću podrsku birača. Ipak, spektar političkih stranaka je veoma sirok i kreće se od krajnje desnih do krajnje lijevih komunističkih stranaka.

            Ustavna rjesenja iz 1958. godine a posebno izborni sistem stimulisu političke stranke da stupaju u raznovrsne koalicije ili da se udruzuju kako bi usle u parlament. U Francuskoj, kao i u SAD desava se tzv. kohabitacija tako da izvrsna vlast izrazava jednu a parlamentarna većina drugu političku opciju.

            Uspostavljanjem polupredsjedničkog sistema Ustav Francuske iz 1958. godine je teziste vlasti pomjerio od parlamenta ka izvrsnoj vlasti. U praksi ovaj sistem je mnogo doprinio stabilizaciji ustavnih institucija i ukupnog političkog zivota Francuske sto ima veliki značaj ne samo za unutrasnji razvoj nego i za međunarodni polozaj ove zemlje.

USTAVNI SISTEM SVAJCARSKE

 

            USTAV IZ 1874. GODINE SA KASNIJIM IZMJENAMA I DOPUNAMA - Krajem XIV vijeka 13 drzavica - kantona uspostavilo je konfederaciju da bi odbranili svoju nezavinost.

            1648. godine - Vestfalskim ugovorom o miru prvi put je priznata nezavisnost konfederacije. Napoleon je nakon okupacije ove zemlje pokusao uspostaviti federativno uređenje, ali njegovom propasću ponovo je uspostavljena konfederacija.

            1815. godine - Na Bečkom kongresu Svajcarskoj su priključena 3 nova kantona tako da je danasnja teritorija zaokruzena sa 22 kantona, koliko ih se zadrzalo sve do 1978. godine. Bečkim kongresom priznata je nautralnost Svajcarske koja se do danas zadrzala.

Pod uticajem ideje Francuske revolucije u svim kantonima definisana su najznačajnija ljudska prava, dolazilo je i do referenduma (kao izraz neposrednog učesća građana u vlasti). Na nivou konfederacije postojao je samo jedan organ - dieda u kojem je svaki kanton imao po jedan glas, a odluke su bile punovazne samo ako su donosene jednoglasno. Ipak dolazi do sve većih previranja koja su zagovarala federaciju kao drzavno uređenje mnogo čvrsće i stabilnije, pa je donesen Ustav 1848. godine zasnovan na federativnom principu. Zbog tradicionalnih razloga zadrzan je naziv «Svajcarska konfederacija» koji se koristi i danas. Ovim Ustavom iz 1848. godine uspostavljeni su federalni organi, dvodomna Savezna skupstina i kolektivni izvrsni organ - Savezno vijeće.

1874. godine prihvaćen je i na referendum potvrđen novi Ustav koji je i danas na snazi uz niz amandmana i dopuna. Ipak treba reći da se svaka pa i najmanja promjena donosi referendumom građana (osim slozene procedure u Skupstini).

FEDERALIZAM - Kao sto je rečeno, Svajcarska je do 1978. godine imala 22 kantona, ali se iz Kantona Bern izdvojio Kanton Jura tako da sada broji 23 kantona. Tri kantona su podijeljena na polukantone, oni nose naziv kantona u čijem su sastavu ali su gotovo potpuno samostalne federalne jedinice (Svajcarska ima 20 kantona i 6 polukantona). Ima i velikih razlika između njih po veličini teritorije, broju stanovnika, razvijenosti itd., ali su oni međusobno potpuno ravnopravni.

Nacionalna struktura stanovnistva - Kako je smisao federacije (konfederacije) bio odrzanje suverenosti zbog tri zemlje koje ih okruzuju (Francuska, Njemačka i Italija) ne moze se govoriti o nacionalnostima kao razlogu nastanka federacije. Svajcarska je nacionalno mjesovita drzava u kojoj se govori njemački, francuski, talijanski i retoromanski.  Područja kantona su tradicionalno određena i nepromjenjiva a svi kantoni su manje-vise jezički i nacionalno izmijesani.

Suverenost kantona - Po Ustavu su suvereni i ograničeni samo u mjeri koju je propisao Ustav, dok određene nadleznosti pripadaju federalnim organima. Jedan dio svojih izvornih prava kantoni «delegiraju» federalnim organima. Svaki kanton ima svoj Ustav koji mora biti u skladu sa Ustavom Svajcarske a da bi stupio na snagu mora dobiti saglasnost Savezne skupstine, ustavi moraju osigurati demokratsko republikansko uređenje i da narod moze promijeniti ustav (narodna inicijativa i referendum).

Podjela nadleznosti između kantona i saveznih organa - Ovo je izvrseno Ustavom Svajcarske i tom prilikom savezni organi su zadrzali relativno male nadleznosti (u oblasti spoljnje politike, odbrane, carine poste i sl.). Kao i u drugim federacijama procesi su tekli tako da su kantoni sve veći broj ovlastenja prenosili na savezne organe i to u cilju stvaranja jedinstvenog trzista, slobode kretanja, kapitala i rada. Tako je jedinstveni građanski zakonik usvojen 1907. godine, a Krivični zakonik 1937. godine.

Nadleznosti saveznih institucija posebno jača poslije II svjetskog rata u skladu sa koncepcijom socijalne, pravne i «drzave blagostanja». U tom periodu sve se bazira na regulisanju trzista, rjesavanju socijalnih pitanja, zaposljavanja, politike i cijena, stambenih pitanja, određivanja zakupnina. Osim isključivih nadleznosti sve je vise pitanja koja zajednički uređuju savezni i kantonalni organi, i to tako sto federalni organi utvrđuju principe i propisuju najvaznija rjesenja a kantonalni razrađuju detalje. Ove odnose pratili su procesi u pogledu ubiranja prihoda. U početku su najveće prihode ubirali kantoni, a kasnije se povećavao broj i vrste prihoda koji su izvorno pripadali federaciji, tako da danas federacija vrsi preraspodjelu prihoda, dajući subvencije i podsticajna sredstva manje razvijenim kantonima.

Pravni sistem Svajcarske - Već je rečeno da kantonalni ustavi moraju biti u skladu sa Ustavom Svajcarske. Kantonalni zakoni moraju biti u skladu i sa saveznim Ustavim i sa saveznim zakonoma. Ustavnost i zakonitost zakona ocjenjuje Savezni sud. Savezne institucije nisu smjestene u jednom gradu - Savezna skupstina i Savezno vijeće zasijedaju u Bernu, Savezni sud u Lozani, Narodna banka nalazi se u Cirihu.

SAVEZNA SKUPSTINA - Ima vrhovnu vlast, odlučuje o ratu i miru, potvrđuje međunarodne ugovore, odlučuje o upotrebi oruzanih snaga, potvrđuje kantonalne ustave, daje amnestiju, donosi zakone, usvaja budzet, bira članove Saveznog vijeća, Saveznog suda, vrsi nadzor nad saveznom upravom i pravosuđem.

Biranje: Savezna skupstina sastoji se od dva doma: Nacionalno vijeće (donji dom) bira se na neposrednim izborima i predstavlja sve građane konfederacije. Ima 200 članova koji se biraju prema izbornim jedinicama, ali tako da svaki kanton ima barem po jednog poslanika. Mandat traje 4 godine. Ovo vijeće ne moze biti raspusteno prije isteka roka.

            Vijeće drzava (gornji dom) predstavlja ravnopravnost federalnih jedinica. Svaki kanton bira po dva, a iz polukantona po jednog poslanika pa broji 46 poslanika. Ustav prepusta kantonima na koji će način birati svoje predstavnike, a samo su 3 kantona odlučila da kantonalni parlament bira ove poslanike. Po izričitoj odredbi Ustava poslanici oba doma glasaju bez instrukcija (napusten konfederativni princip imperativnog mandata u Vijeću drzava).

            Oba doma su potpuno ravnopravna pa je odluka usvojena samo kada je usaglasen tekst oba doma. Ako se ni nakon ponovljenog razmatranja ne postigne saglasnost, prijedlog se smatra odbijenim. Izbor saveznih organa i funkcija vrsi se na zajedničkoj sjednici oba doma. Kako Savezna skupstina nema predsjednika sjednicama predsjedava predjednik Nacionalnog vijeća.

            SAVEZNO VIJEĆE - Najvisa izvrsna vlast, kao kolektivni sef drzave « i kao savezna vlada» tj. izvrsni organ Savezne skupstine. Ima 7 članova koje bira Savezna skupstina na zajedničkoj sjednici oba doma. Funkcija člana Saveznog vijeća je nespojiva sa funkcijom poslanika u Saveznoj skupstini i sa svim drugim funkcijama. Mandat je 4 godine, a kako je moguće iste poslanike vise puta birati to se često i desava. Po Ustavu iz jednog kantona moze biti izabran samo jedan član Saveznog vijeća. U praksi se vodi računa o ravnopravnosti zastupljenih prema jezičkim grupama i regionalnoj  pripadnosti, stranačkoj. Moze se govoriti i o koalicionoj vladi jer obično u Vijeće ulaze po dva predstavnika najjačih stranaka - socijalističke, radikalne, konzervativne. Svaki član Vijeća je na čelu jednog od 7 saveznih ministarstava - departmana. Savezna kancelarija ima ulogu zajedničkog sekretarijata za Saveznu skupstinu i Savezno vijeće, a na čelu je kancelar konfederacije kojeg bira Savezna skupstina.

            Savezno vijeće je kolektivno izvrsno tijelo, sve odluke se donose na sjednicama kojima moraju prisustvovati najmanje 4 člana Vijeća. Savezna skupstina svake godine iz reda članova Vijeća bira predsjednika Vijeća na mandat od jedne godine. Kako je Vijeće i kolektivni sef drzave on je predsjednik konfederacije. On i dalje ostaje «prvi među jednakim». Postoji ograničenje ponovnog izbora za predsjednika pa je za vrsenje ove funkcije primijenjen sistem rotacije između članova Vijeća.

            Sistem demokratskog jedinstva vlasti - Savezna skupstina je nosilac zakonodavne i izvrsne vlasti, bira svoj izvrsni organ, ali Savezno vijeće je potpuno podređeno skupstini i to mnogo vise nego sto je vlada parlamentu. Savezno vijeće ne moze se suprotstaviti skupstini, a Savezna skupstina daje obavezna uputstva vijeću i moze ponistiti njegove propise i druge akte. Ipak Savezna skupstina ne moze opozvati Savezno vijeće. Savezno vijeće je duzno da podnosi redovne izvjestaje o svom radu, a Skupstina ili jedan od domova mogu traziti podnosenje i vanrednih izvjestaja.

            Nadleznosti Saveznog vijeća - Prijedlog za Nacrt zakona i davanje misljenja o nacrtima koje predlazu poslanici ili kantoni. Savezno vijeće ima značajan uticaj na rad zakonodavnog tijela i zbog ovlastenja da donosi uredbe za izvrsavanje zakona, a ove uredbe moze donositi i kad nema izričito ovlastenja u zakonu. U slučaju rata i neposredne opasnosti Skupstina moze dati vijeću puna ovlastenja da donosi uredbe sa zakonskom snagom, pa ona moze potpuno samostalno uređivati određena pitanja. Savezno vijeće čine profesionalci, za njih radi veliki administrativni aparat, raspolazu informacijama i finansijama uglavnom.

            OBLICI NEPOSREDNE DEMOKRATIJE - Jedno od glavnih karakteristika svajcarskog ustavnog sistema i prakse su postojanje i česta primjena raznih oblika nepsredne demoraktije. Kao oblik ostvarivanja lokalne samouprave - primjenjuje se često neposredno odlučivanje na skupovima građana na području općina. Najveći broj općina ima mali broj stanovnika. U takvim općinama općinske skupstine koje čine svi birači su najvisi oblik odlučivanja.

            Jos u srednjem vijeku u nekim manjim kantonima i polukantonima zadrzana je institucija Landsgemeinde (Zemaljska zajednica) kao oblik zajedničkog odlučivanja svih građana te zajednice. Građani se jednom godisnje okupljaju i tada se donose najvaznije odluke. Ovo okupljanje je obavezno za sve birače.

            Narodna inicijativa - Specifičan oblik neposredne demokratije koji je dosta čest i primjenjuje se za postupak promjene Ustava, a za pokretanje ovakvog postupka potrebno je 100 hiljada potpisa za narodnu inicijativu. Ali narodnom inicijativom ne moze se predloziti donosenje zakona jer su zakoni dosta dugi i slozeni.

            Referendum - kao oblik neposrednog učesća građana u odlučivanju je dosta čest i na svim nivoima. Postoji ustavotvorni i zakonodavni, obavezni i fakultativni referendum.

            Fakultativni zakonodavni referendum se organizuje ako to zatrazi 50 hiljada birača. Zakon koji su usvojila oba doma Savezne skupstine ne objavljuje se u Sluzbenom glasilu i ne stupa na snagu dok ne prođe 90 dana. U tom roku navedeni broj građana moze zahtijevati da se taj zakon iznese na referendumu (ako se većina izjasni protiv, zakon ne stupa na snagu).Građani na isti način odlučuju i za međunarodne ugovore (tako Svajcarska nije pristupila Evropskoj Uniji).

            Kantonalni i općinski nivo - također česti referendumi i narodne inicijative.

IV. RAZVOJ USTAVNOSTI

U BOSNI I HERCEGOVINI

OBNOVA DRZAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Drzavno-pravni kontinuitet - Bosna i Hercegovina ima dugu drzavno-pravnu tradiciju. Objektivno govoreći u odnosu na ostale evropske drzave, BiH ima porijeklo iz ranog srednjeg vijeka. Prvi istorijski dokument koji pominje BiH je dokument vizantijskog cara, Konstantina Porfirogenita, koji u jednom svom čuvenom spisu koji se zove "De administrando imperio" govori  o "upravljanju carstvom", pominje zemlju Bosnu (horion Bosona) i  govori o njoj kao o svakoj drzavi u tom periodu (polovina X vijeka). Od tada do danas moze se slobodno govoriti o jednom istorijskom kontinuitetu BiH, gdje je BiH funkcionisala kao nezavisna drzava, u punom kapacitetu srednjovjekovne drzave koja je imala sve svoje institucije, organe vlasti, koja je trgovala sa susjednim zemljama, uklapala se u tadasnje  međunarodne odnose. Status nezavisne srednjovjekovne drzave trajao je sve do dolaska Turaka, kada je BiH pala pod vlast osmanskog carstva, to je bilo 1463. godine, polovina XV vijeka. Od tada, pa sve do antifasističke borbe u Drugom svjetskom ratu, mozemo reći da je BiH bila u sastavu drugih drzava (u bivsoj Jugoslaviji federalna jedinica), ali je uvijek bila postovana posebnost i cjelovitost BiH, bilo da se nalazila u sastavu osmanskog carstva sve do 1878. godine, kada je Berlinskim kongresom bila predata na upravljanje Austrougarskoj, pa onda poslije Prvog svjetskog rata usla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije Drugog svjetskog rata u sastav Federativne Jugoslavije i 1992. godine obnavlja svoju drzavnu samostalnost. Nekoliko bitnih karakteristika koji određuju ovu čitavu istoriju BiH: u periodu samostalnosti drzava BiH je bila u sastavu drugih drzava, u osnovi je očuvala svoju cjelovitost kroz čitavu ovu hiljadugodisnju istoriju. Znači, prva karakteristika je odrzanje cjelovitosti BiH, iz čega mozemo izvesti slijedeću karakteristiku, da su manje-vise granice BiH kroz čitav ovaj period bile relativno stabilne. One su doduse i  prirodno određene rijekama Savom, Drinom, Unom i izlaskom na more, ali sto je vrlo vazno te granice su u vise navrata potvrđivane Međunarodnim ugovorom, tzv. Karlovački mir 1699. godine, kraj XVII vijeka, gdje se potvrđuju granice BiH. Berlinski kongres također potvrđuje granice BiH. Kada je BiH usla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u prvom Ustavu te drzave, sto je bio uslov ulaska BiH u sastav Kraljevine SHS, bilo je da se očuva cjelovitost granica BiH, to je zapisano u članu 135. Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, čime je potvrđeno očuvanje cjelovitosti BiH. Slijedeća karakteristika je da je kroz čitav taj period BiH bila multietnički struktuirana. Ono sto je sa ustavnopravnog stanovista posebno značajno jeste da je unutrasnja administrativna podjela BiH, bilo da se ona djelila na srezove, sandzake ili na neke okruge (unutrasnje administrativne jedinice), nikad te jedinice se nisu temeljile na nacionalnoj osnovi. Kada pogledamo pojavu razvoja ustavnosti u svijetu, a već smo rekli da je krajem XVIII vijeka, u Francuskoj, Americi itd. počela se razvijati ta ideja ustavnosti za BiH mozemo reći da nije suvise kasnila u primjeni te ideje ustava i ustavnosti, jer već će u sastavu Turske carevine 1867. godine BiH dobiti Ustavni Zakon o vilajetu bosanskom (prvi pisani ustav BiH). Iako je otomanska imperija već tada bila u stagnaciji i slabljenju, ipak je tada i ona počela prihvatati određene ustavne ideje koje su bile prisutne u Evropi. Dolaskom Austrougarske BiH se okreće Evropi. Sa tog stanovista treba naglasiti da se krajem  XIX vijeka u BiH počinje takođe odvijati proces konstituisanja nacija, najprije u obliku borbe za vjersku i kulturnu autonomiju, da bi se iz tog razvoja  vjerske i kulturne autonomije, Muslimana, Hrvata i Srba polako konstituisale posebne nacije, a malo zatim po ugledu na zivot u austrugarskoj, početkom XX vijeka se počinju formirati prve političke stranke. BiH je sve od početka berlinskog kongresa pa sve do 1908. godine bila u određenom dvovlasću, nominalno je Turska bila nosilac suvereniteta a faktički je Austrougarska vrsila okupaciju i potpuno vladala BiH, pri čemu je nastojala da iskoristi istorijski trenutak da oslabi uticaj Turske, i da potpuno preuzme upravu nad BiH. Ta joj se prilika pruzila 1908. godine, kada je u Turskoj doslo do poznate Kemal Ataturkove revolucije - mladoturske revolucije. Austrougarska je i izvrsila prisvajanje BiH. Nastupila je tzv. Aneksiona kriza - kriza aneksije, koja je izazvala velike poremećaje u međunarodnim odnosima, sto će malo kasnije biti jedan od uzroka Prvog svjetskog rata. Austrougarska je obećala prilikom aneksije da će BiH dobiti svoj ustav. 1910. godine BiH dobiva svoj formalni prvi pisani USTAV i car i kralj Franc Jozef te iste godine proglasio je ustav, koji se ustvari zvao statut (Zemaljski statut za Bosnu i Hercegovinu), zajedno sa sest dodatnih zakona i uspostavio novo ustavno uređenje BiH. Tada je BiH dobila svoje institucije vlasti: drzavni sabor, zemaljsku vladu, ministarstva, određene oblike lokalne samouprave i sto je vrlo vazno, dio tog statuta - ustava odnosio se na ljudska prava (barem načelno su imali ista ljudska prava kao i drzavljani austrougarske). Vlast domaćih organa bila je dosta ograničena, jer sabor je donosio zakone, ali ti zakoni nisu mogli stupiti na snagu dok ih nije potvrdila vlada i Austrije i Ugarske. Car Franc Jozef je potvrđivao izbor predsjednika Vlade i predsjednika Sabora. Građani BiH tretirali su se u formalnom smislu kao tzv. zemaljski pripadnici, nisu se formalno tretirali drzavljanima Austrougarske, koji su u osnovi imali ista prava kao i austrougarski građani, ali je Austrougarska sebi zadrzavala pravo (bojeći se pobune i oslobodilačkih pokreta) da u svakom trenutku moze suspendovati ta prava koja im je namijenila ustavom iz 1910. godine (1914. godine događaj u Sarajevu-sarajevski atentat, bio je povod, a ne uzrok, Prvom svjetkom ratu). Nakon raspada Austrugarske sve slovenske zemlje koje su se nalazile u sastavu Austrougarske, da bi se oslobodile tog uticaja (odavno su razvijali tzv. jugoslovensku ideju), stvorili su novu drzavu - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pri čemu je bitno sto se tiče BiH slijedeće: da se u prvom ustavu te zajedničke drzave zastiti cjelovitost BiH. Uz sve to nastupile su određene nagodbe da bi na kraju bilo dogovoreno da ta zajenička drzava bude Kraljevina, tako da je 1. decembra 1918. godine formalno počela da funkcionira nova drzava, koja se od 1. decembra zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. 1921. godine donesen je Vidovdanski ustav, koji je tu drzavu konstituisao na nekim građanskim principima, ali kao monarhiju i kao unitarnu drzavu, da bi zbog kasnijih kriza, nerijesenog nacionalnog pitanja i drugih problema, 1929. godine doslo do drzavnog udara u kome je Kralj Aleksandar raspustio sve drzavne institucije i uveo diktaturu. Ta sestojanuarska diktatura 1929. godine značila je ponistavanje svih onih institucija koje su bile uspostavljene Vidovdanskim ustavom. Zemlja je bila dvije godine bez ustava, u sistemu apsolutne monarhije jednog čovjeka i vojne strukture tadasnje Jugoslavenske vojske. Tada je Kralj pod pristiskom javnosti 1931. godine nametnuo (oktroisao) opet ustav i proglasio tada zemlju Jugoslaviju, nastojeći da tako eliminise te nacionalne razlike. Čitavu teritoriju podijelio je na banovine kao unutrasnje organizacione jedinice i tada je BiH prvi put podjeljena na banovine (nisu se postovale dotadasnje granice BiH). Teritoriju je razdijelio tako da je osigurao da bude većinski hrvatsko stanovnistvo i većinski srpsko stanovnistvo. U periodu sestojanuarske diktature pa do 1941. godine tj. do ustanka, nastupio je jedan period u drzavnom kontinuitetu BiH kada se nastojalo da se pobrisu granice BiH.

OBNOVA DRZAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE (1941-1946) - U toku Drugog svjetskog rata u antifasističkoj i oslobodilačkoj borbi, od samoga početka te borbe, kada su se prvo počeli formirati vojni organi vlasti a poslije i narodnoslobodilački odbori, tada se već pokazalo da će se graditi buduća federativna struktura Jugoslavije i da će u toj federativnoj strukturi BiH imati svoje mjesto. U septembru 1941. godine formiraju se glavni stabovi vojske za pojedine zemlje: Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju pa tako i glavni stab vojske Jugoslavije za BiH. Od početka antifasističkog rata bilo je već jasno da unutarnje uređenje kako je bilo u Kraljevini Jugoslaviji, neće vise ostati, jer jedan od razloga za nastajanje krize je upravo nerjieseno nacionalno pitanje u Jugoslaviji. U odmakloj fazi antifasističke borbe 1943. godine se već jasno definise federativna struktura Jugoslavije i formiraju se Zemaljska antifasistička vijeća kao političke institucije koje će kasnije prerasti u institucije drzavne vlasti (po svim budućim republikama se formiraju zemaljska antifasistička vijeća). Tako se 25. novembra 1943. godine formiralo i odrzalo Prvo zasjedanje Zemaljskog Antifasističkog Vijeća narodnog oslobođenja BiH - ZAVNOBIH u Mrkonjić Gradu. Od ovog zasjedanja ZAVNOBiH je djelovao kao najvisi organ vlasti BiH kao ravnopravne federalne jedinice. Tom prilikom je izabrana i delegacija BiH koja će na Drugom zasjedanju AVNOJA, odrzanom tri dana kasnije u Jajcu učestvovati u oblikovanu federativne strukture i organizacije vlasti u Jugoslaviji. ZAVNOBiH kao najvise političko predstavničko tijelo u Mrkonjić Gradu donosi zaključak kojim se kaze da: «BiH nije ni Srpska, ni Hrvatska ni Muslimanska, nego da je istovremeno i Srpska i Hrvatska i Muslimanska».

Drzavnost Bosne i Hercegovine u ustavno-pravnom smislu zaokruzena je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a odrzavnom u Sanskom Mostu od 30. juna do 02. jula 1944. godine (ZAVNOBiH se proglasio za najvise zakonodavno i izvrsno tijelo federalne BiH). Tada se definitivno zaokruzuje drzavna struktura BiH (formiraju se organi vlasti, u sred rata ZAVNOBiH donosi "Deklaraciju o pravima građana BiH". Ta deklaracija je sadrzavala najvise standarde ljudskih prava, garantujući po prvi put ravnopravnosti muskarca i zene, pravo privatnog vlasnistva, slobodu udruzivanja, nacionalnu ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata itd.). Taj dokument se kasnije nije ni spominjao, jer je govorio o pravu privatnog vlasnistva, govorio je o slobodi političkog udruzivanja, naravno to vise nije odgovaralo socijalističkom jednopartijskom sistemu. Iako je tada oslobodilački pokret vodila Komunistička partija, već se nadzirao jednopartijski politički sistem, da je u redovima KP, ali i u AVNOJ-u bilo dosta različitih koncepcija o tome kakva bi trebala da bude sudbina BiH, pa je bila ideja da BiH bude Autonomna pokrajina vezano za jugoslovenske organe vlasti, neki su predlagali da bude Autonomna pokrajina u sastavu Srbije, drugi opet da bude Autonomna pokrajina u sastavu Hrvatske. Na kraju je preovladalo stanoviste (kazu prema dokumentima), da je Josip Broz presjekao tu dilemu i rekao: "Bosna je jedna i treba je konstituisati kao posebnu federalnu jedinicu, sa svim institucijama vlasti, koje su imale ostale federalne jedinice".Sve ostale Republike jos tada nisu bile su uspostavljene na nacionalnom principu, jer je čitava Evropa bila kontinent nacionalnih drzava, tako da su sve Republike konstituisane kao nacionalne drzave, jedino je BiH (budući da u njoj nijedan narod nema apsolutnu većinu), formirala jednu multinacionalnu zajednicu u kojoj sva tri naroda imaju ravnopravnu poziciju. Kada je to prevladano 25. novembra 1943. godine obnovljena je vijekovna drzavnost BiH. ZAVNOBiH je proklamovao princip narodnog suvereniteta i istakao da narodnooslobodilački odbori i ZAVNOBiH drzavnu vlast vrse u ime naroda. ZAVNOBiH i narodnooslobodilački odbori su konstituisani na principu jedinstva vlasti.

Drzavna struktura federalne BiH zaokruzena je na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a odrzanom u Sarajevu 26-28. aprila 1945. godine. Tada je odobren rad Predsjednistva ZAVNOBiH-a između dva zasjedanja, a zatim se ZAVNOBiH konstituisao u Privremenu Narodnu skupstinu BiH. Tada je donesen Zakon o Narodnoj vladi BiH (privremena narodna skupstina je tokom 1945. i 1946. godine bazirala se na aktivnostima za odrzavanje izbora i donosenje Ustava NRBiH, u ovom periodu organizirala se sudska i izvrsna vlast). Na AVNOJ-u  29. novembra 1943. godine potvrđena je federativna struktura Jugoslavije u kojoj su navedene sest ravnopravnih federalnih jedinica, i sto je veoma vazno da građani suverena prava ostvaruju u federalnim jedinicama, da će te federalne jedinice imati status drzave i da federalne jedinice imaju pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja.

USTAVNI RAZVOJ BOSNE I HERCEGOVINE OD 1946. DO 1990. GODINE - Uspostavljanje sistema drzavnog socijalizma - Na osnovu ustava Jugoslavije, Republike jedna za drugom donose svoje ustave. Tako je zadnji dan tj. 31. decembra 1946. godine, Narodna Republika BiH dobila svoj prvi ustav, koji je kopija Jugoslovenskog ustava, odnosno  pod uticajem sovjetskog ustava. Čitav se sistem počinje graditi na principima jednopartijskog političkog sistema, na principima drzavnog vlasnistva, (da bi se stvorio fond drzavnog vlasnistva, dolazi do nacionalizacije, eksproprijacije, oduzimanja, agrarne reforme, oduzima se privatno vlasnistvo i stvara se veliki fond drzavne imovine). Upravlja se centralistički, vojska i čitav drzavni aparat se gradio po ugledu na Sovjetski Savez, sa jednom vrlo krutom centralističkom torturom, koja nije bas odgovarala u tom ustavnom uređenju federativne strukture u kojoj su Republike trebale imati veću samostalnost, da bi vrlo brzo u Jugoslaviji doslo do sukoba dvije koncepcije, o tome kakav bi trebao da bude dalji razvoj Jugoslavije, jedna tzv. Prosovjetska tvrda centralistička linija i druga koja je trazila uvođenje određenih  elemenata demokratizacije i jačanje uloge i polozaja Republika. Sukob sa staljinizmom, rezulucija inforbiroa 1948. godine ojačala je te razlike i od tada sve do raspada bivse Jugoslavije teći će taj sukob između jednih unitarističkih (centralističih) snaga i snaga koje su se zalagale za demokratiju, nacionalnu ravnopravnost i veću ulogu Republika i Pokrajina.

Otvaranje procesa demokratizacije - sukob dviju koncepcija razvoja - Prvi signal da se ide na demokratizaciju drustva bilo je uvođenje samouprave. Samoupravljanje je prvi put uvedeno kao eksperiment u drzavnim privrednim drustvima 1950. godine, da bi 1953. godine počelo da se siri na oblasti skolstva, zdravstva kao tzv. Drustveno upravljanje. 1957. godine uveden je tzv. komunalni sistem samoupravljanja, jačanje lokalne samouprave, počinju se u sistem unositi elementi demokratije.    Posto je Prvi ustav bio napravljen isključivo na modelu čvrste centralizacije, trebalo je vrlo brzo mijenjati taj ustav, a samo samoupravljanje nije imalo osnova u takvom ustavu. Tako je 1953. godine donesen ustavni zakon, koji je djelimično instalirao samoupravljanje i drstveno upravljanje,uveo prvi put instituciju Predsjednika Republike kao inokosnog sefa drzave, uveo instituciju Saveznog Izvrsnog Vijeća i razvijao tzv. Sistem skupstinske vladavine, princip jedinstva vlasti, jer taj princip jedinstva vlasti je odgovarao jednopartijskom političkom sistemu. 1963. godine donesen je potpuno novi ustav kako Jugoslavije tako i federalnih jedinica. Uslijedio je pokusaj privredne reforme 1965. godine, da bi se ojačala samostalnost preduzeća.

Jačanje drzavnosti republika i nova koncepcija federalizma - Jačaju nacionalni a u izvjesnom smislu i nacionalistički pokreti krajem 1960. godine i početkom 1970. godine, kada dolazi do velike promjene u ustavnom uređenju Jugoslavije tzv. Amandmanima iz 1971. godine i cjelovitim Ustavom iz 1974. godine. Ovi su ustavi značajni zbog toga sto počinje da dolazi do veće uloge i uticaja Republika i Pokrajina, slabi uloga Jugoslavenske federacije, u federativnu strukturu Jugoslavije uvode se određeni konfederativni elementi. U saveznim organima uvodi tzv. Institut pariteta - jednakog predstavljanja Republika i Pokrajina, uvodi se princip konsenzusa - da se najvaznije odluke mogu donijeti na osnovu pune saglasnosti svih Republika i Pokrajina, sto je neuobičajno za federacije u svijetu. To je ustvari već nagovjestavalo da se Republike kompletiraju, da ovaj nacionalni momenat dolazi do izrazaja u mnogo većoj mjeri. Kada se krajem 1980. godine desio jedan globalni proces raspada komunističkog sistema, Jugoslavija je već imala unutar sebe ojačanu ulogu Republika i Autonomnih pokrajina.

USPOSTAVLJANJE SISTEMA GRAĐANSKE DEMOKRATIJE

Početkom 1990. godina ogromne civilizacijske promjene, raspada se stari politički i ekonomski socijalizam zbog svojih unutrasnjih slabosti tj. zbog toga sto se socijalizam pokazao nesposobnim da izdrzi konkurenciju na svjetskom trzistu, budući da se drzava kao vlasnik imovine nije se pokazala kao dobar privrednik (primjeri: Zakon o udruzenom radu, OUR-i, SOUR-i, brojni drugi organizacioni oblici) svi počivali na drzavnom vlasnistvu, nije postojala motivacija za konkurentsku borbu, to je dovodilo do slabljenja ekonomske trke i kasnije zaduzivanja zemlje u inostranstvu tj. ekonomskog sloma socijalističkog sistema. Ekonomski slom nije bio samo u nasoj zemlji nego je bio svjetski proces. 1990. godine doneseno je niz amandmana na Ustav BiH iz 1974. godine, izvrsen je prelaz sa socijalističkog uređenja na uređenje građanske demokratije. Civilizacijski sok je bio raspad zajedničke drzave, a to se manifestovalo tako sto su pojedine Republike, koje su od početka zastupale ideju jačanja nacionalne ravnopravnosti i samostalnosti Republika, čim su se pokazale zgodne istorijske okolnosti, donijele svoje potpuno nove ustave, prije svega Slovenija i Hrvatska.

Sto se tiče BiH, ona je djelila sudbinu ovih globalnih procesa, ali zbog stukture kakva jeste u BiH (nacionalna i svaka druga) nije postignuta saglasnost svih političkih snaga, prvo, da se donese jedan cjelovit i novi Ustav, a drugo, da se BiH osamostali kao Slovenija i Hrvatska. U BiH jos dok je bio jednopartijski sistem, Savez komunista jos na vlasti, donosi se 31 amandman u 31. jula 1990. godine, kojim se napusta jednopartijski sistem i otvara mogućnost uspostavljanja visepartijskog političkog sistema.

Drugo, napusta se dominacija drzavnog vlasnistva, uvodi se privatno vlasnistvo kao osnovni oblik vlasti, umjesto drzavnog planiranja, otvara se mogućnost trzisne utakmice, umjesto principa jedinstva vlasti koji je odgovarao jednopartijskom sistemu, prelazi se na sistem podjele vlasti: na zakonodavnu, izvrsnu i sudsku, u kojoj svaki poseban organ nosi jednu, drugu i treću vlast. O tome je postojala saglasnosti političkih snaga u BiH. Na osnovu tih ustavnih promjena iz jula 1990. godine, raspisuju se prvi izbori - visestranački 18.10.1990. godine (prvi visestranački demokratski izbori, registrovana 41 politička partija, 85% građana birača koji su izasli na izbore se opredjeljuje za tzv. Nacionalne stranke). Tada kada se formirao (visestranački) nacionalni Parlament u BiH, pokusava se praviti novi ustav Republike BiH. Nacrt Ustava BiH kojeg je 21. novembra 1991. godine usvojila Ustavna komisija sadrzavao je vise koncepcija o karakteru i najbitnijim rjesenjima (npr. Republika naroda, republika građana, BiH kao suverena i nezavisna, BiH kao federalna jedinica u sastavu Jugoslavije, jednodomna, dvodomna itd.), međutim u BiH ne postoji ni priblizna saglasnost o tome kakva bi trebala da bude budućnost BiH.

Raspad Jugoslavije je bio pri kraju. Drzavno osamostaljivanje 4 republike je praktično bilo okončano. Krajem 1991. i početkom 1992. godine ubrzano se odvijao proces njihovog međunarodnog priznavanja. Zbog toga je i dalje vazio Ustav iz 1974. godinekoji je izmijenjen sa 80 amandmana. Radi bolje preglednosti i konzistentnog uređivanja novog ustavnog sistema prema amandmanima iz 1990. godine, Predsjednistvo RBiH je 24. februara 1993. godine usvojio prečisćeni tekst Ustava RBiH koji je ostao na snazi do Mirovnog sporazuma za BiH (Aneks 4. - Ustav BiH).

USPOSTAVLJANJE NEZAVISNOSTI I DRZAVNE SUVERENOSTI

BOSNE I HERCEGOVINE

Pripremne aktivnosti za drzavno osamostaljenje - Referendum o nezavisnosti i drzavnoj samostalnosti u Sloveniji je odrzan decembra 1990. godine, u Hrvatskoj maja 1991. godine (Deklaracije o nezavisnosti usvojene su u Sloveniji i Hrvatskoj 25. juna 1991. godine), a istorijski izlaz političke opcije nezavisnog i suverenog razvoja drzave Bosne i Hercegovine bio je REFERENDUM GRAĐANA, početkom 1992. godine (29. februar i 1.mart). Na referendum je izaslo 64% građana upisanih u biračke spiskove. Za nezavisni i suvereni razvoj drzave Bosne i Hercegovine glasalo je 99% od ukupnog broja onih koji su izasli na referendum. Skupstina SRBiH je 14. oktobra 1991. godine usvojila Memorandum (pismo o namjerama) i Platformu o polozaju BiH i budućem ustrojstvu jugoslovenske zajednice (Skupstina podvlači da je BIH demokratska suverena drzava i da nije spremna prihvatiti nikakvo ustavno rjesenje buduće jugoslovenske zajednice u kojoj ne bi bile istovremeno i Srbija i Hrvatska).

Uključivanje Evropske zajednice u rjesavanje jugoslovenske krize - Pokusavajući da nađe mirno demokratsko rjesenje jugoslovenske krize Evropska zajednica je septembra 1991. godine formirala Konferenciju o Jugoslaviji koja je do kraja te godine radila u Hagu, a od početka sljedeće u Briselu (JNA u tom periodu otpočela agresiju). U okviru Konferencije o Jugoslaviji pripremljen je Evropski plan za rjesavanje jugoslovenske krize. On je predstavljen liderima 6 republika u Hagu 04. oktobra 1991. godine (Srbija i Crna Gora odbile plan). Dokument pod nazivom Okvirni plan za rjesavanje jugoslovenske krize temeljio se na sljedećim principima: suverene i nezavisne republike za one koji to zele, slobodna asocijacija republika sa međunarodnim subjektivitetom, sveobuhvatni sporazum za zastitu prava čovjeka (uključujući i kontrolne mehanizme), specijalni status za pojedine grupe i oblasti, evropsko angazovanje u slučajevima gdje je to potrebno, međunarodno priznanje republika koje to zele u okviru postojećih granica).

Misljenja Arbitrazne komisije Evropske unije - Arbitraznu komisiju je formirala Evropska zajednica, koju su sačinjavali predsjednici ustavnih sudova pet velikih evropskih zemalja: Njemačke, Italije, Francuske, Belgije i Spanije. To su najveći pravni autoriteti u Evropi. Na čelu je bio predsjednik Ustavnog vijeća Francuske Robert Badinter (Badinterova komisija - kolokvijalni naziv Arbitrazne komisije). Arbitrazna komisija odigrala je vrlo značajnu ulogu za situaciju u BiH. Misljenjem broj 1 koje je objavljeno decembra 1991. godine Komisija je konstatovala da se SFRJ nalazi u procesu disolucije (potvrđeno da se republike nisu otcijepile nego da je doslo do rasprada bivse drzave, znači ne radi se o secesiji nego o disoluciji). Kasnijim Misljenjem broj 8 iz jula 1992. godine Komisija je konstatovala da je proces disolucije zavrsen, da SFRJ vise ne postoji i pozvala sve drzave nasljednice bivse SFRJ da rijese pitanja nasljedstva (sve drzave imaju jednaka prava) - u skladu sa Bečkim konvencijama o sukcesiji drzava iz 1978. i 1982. godine. Misljenjem broj 3 iz januara 1992. godine konstatuje da su postojeće granice republika zastićene međunarodnim pravom i da predstavljaju međunarodno priznate granice koje se ne mogu mijenjati silom. Za BiH je posebno vazno Misljenje broj 4 od 15. januara 1992. godine koje se odnosi na pitanje međunarodnog subjektiviteta BiH. Misljenje broj 2 objavljeno 15. januara 1992. godine govori se da pravo na samoopredjeljenje ne moze dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku stjecanja nezavisnosti (uti posidetis juris).

Kriteriji za priznavanje novih drzava - Na Samitu Evropske unije (poslije Sporazuma iz Mastrihta Evropska zajednica je prerasla u Evropsku uniju), odrzanom u Briselu 17. decembra 1991. godine usvojena su dva vazna dokumenta: Deklaracija o kriterijima za priznanje novih drzava u Istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu (trazi se da nove drzave se obavezu da će postivati Povelju UN-a, Zavrsni akt iz Helsinkija i Parisku povelju o novom poretku u Evropi, usvojenih u okviru OSCE-a i posebno da će postivati prava nacionalnih manjina i etničkih zajednica) i Deklaracija o Jugoslaviji (najavljuje spremnost Evropske zajednice i njenih drzava-članica počevsi od 15.01.1992. godine priznaju sve one jugoslovenske republike koje se pridrzavaju principa iz prethodne Deklaracije i koje do 23.12.1991. godine dostave zahtjev za priznanje).

Zahtjeve su podnijele: BiH, Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Oni su proslijeđeni Arbitraznoj komisiji da ih procijeni i dâ svoje misljenje o ispunjavanju zadatih uslova. Na osnovu ovih misljenja Evropska zajednica je 15. januara 1992. godine priznala Sloveniju i Hrvatsku, a nesto kasnije priznata je i Makedonija (zbog protivljenja Grčke - kompromisni naziv Bivsa Jugoslovenska Republika Makedonija).

Razmatrajući zahtjev BiH Komisija je utvrdila da je Ustavom i pravnim sistemom BiH uspostavljen demokratski poredak i da postoje garancije ljudskih prava i sloboda, te da su nadlezni organi usvojili dokumente kojima se preuzimaju sve obaveze predviđene u deklaracijama Evropske zajednice.  Komisija takođe konstatuje da se srpski članovi Predsjednistva SRBiH nisu pridruzili ovim izjavama te da su izvan institucionalnih okvira SRBiH formirana tijela i isticani zahtjevi «srpskog naroda u BiH» da ostane u sastavu Jugoslavije, odnosno da proglasi nezavisnost «Srpske republike BiH» u takvim okolnostima zaključuje se u Misljenju broj 4 da Arbitrazna komisija smatra da se izrazavanje volje stanovnistva BiH da se SRBiH konstituise kao suverena i nezavisna drzava ne moze smatrati potpuno osnovanim te da bi ta ocjena mogla da bude promijenjena ukoliko bi u tom pogledu Republika koja je formulisala zahtjev za priznanje pruzila garancije eventualno putem referenduma na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani SRBiH bez razlike i pod međunarodnom kontrolom.

Time je Badinterova komisija postujući Ustav SRBiH koji to predviđa zatrazila da se na referendumu građana izrazi njihov stav prema drzavnoj nezavisnosti i suverenosti i međunarodnom priznanju BiH.

Referendum o suverenosti i nezavisnosti BiH - Skupstina SRBiH 25.01.1992. godine donosi Odluku o raspisivanju referenduma, koji će se odrzati 29.02.1992. i 01.03.1992. godine. Također, na istom zasjedanju nesto kasnije nego druge Republike, BiH donosi Odluku o raskidanju drzavnopravnih veza sa SFRJ (Odluka o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih drzavnih organa i organizacija). Tada se raskidaju definitvno drzavnopravne veze SRBiH sa Jugoslavijom. Priprema se referendum u vrlo teskim okolnostima ali sto je vrlo vazno, postavlja se ključno pitanje za BiH, da li je odlučujući nacilonalni princip ili je odlučujući građanski princip. Ako bi se uvazavao samo nacionalni princip, onda BiH ne bi dobila ni drzavnu samostalnost ni međunarodno priznanje. Zato je Evropa dala prednost građanskom principu, rekla je ako većina građana to zeli, onda će Evropa prihvatiti takvu drzavu. Pitanje na referendumu je glasilo: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu drzavnu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj zive? Oko 64% građana izaslo je na referendum i od 64% građana koji su izasli na referendum preko 99% se izjasnilo za drzavnu samostalnost i nezavisnost. Rezultati referenduma su saopsteni 07. odnosno 08. marta 1992. godine nakon provedenog referenduma, da bi Evropska zajednica 06. aprila 1992. godine u Luksemburgu priznala suverenu i nezavisnu BiH, a već sutra  tj. 07. aprila 1992. godine tadasnji Američki predsjednik Dzordz Bus - stariji, donosi odluku kojom istovremeno u jednom paketu priznaje nezavisnost i samostalnost Slovenije, Hrvatske i BiH. Regularnost provođenja referenduma i njegovih rezultata potvrdili su posmatrači međunarodne zajednice , posebno oni iz Evropske zajednice. Međutim, kao sto je poznato, jeseni 1991. godine u organizaciji SDS-a i SRS-a počelo je formiranje paradrzavnih tvorevina SAO i i "Srpske republike BiH" koju je 09. januara 1992. godine proglasila tzv. Skupstina srpskog naroda Bih. U isotoj organizaciji 09. i 10. septembra 1991. godine odrzan je "plebiscit srpskog naroda" sa pitanjem da li su za to da srpski narod ostane u sastavu Jugoslavije. Ovakav čin je i po ustavu BiH a i saveznom ustavu bio ilegalan i neustavan. Skoro istovremeno, otpočelo je stvaranje paradrzavnih tvorevina u organizaciji HDZ-a (12. novembra 1991. godine formirana je "Hrvatska zajednica Bosanska Posavina", a samo sest dana kasnije "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna"). Iako se u početku naglasavala i izrazavala podrska ustavnom poretku BiH, ubrzo su lideri otkrili prave namjere stvaranja jednonacionalnih teritorija i jednonacionalne vlasti. Kasnije, 18. novembra 1992. godine "hrvatska zajednica" prerasta u "republiku". Referendumskom odlukom građana o suverenosti i nezavisnosti i međunarodnim priznanjem BiH je u cijelosti obnovila svoju drzavnu samostalnost i usla u novu fazu svog ustavno-pravnog razvoja.

AGRESIJA NA BOSNU I HERCEGOVINU I MIROVNI PROCES

            Nacionalistički projekat "Velike Srbije" najprije se nastojao realizovati putem dominacije u okviru Jugoslavije, a kada je bilo jasno da ona na tim principima neće opstati razrađena je i pripremana varijanta realizacije u obliku tzv. skraćene Jugoslavije, a gdje se računalo na vojnu pomoć JNA (dominirali su oficiri srpske nacionalnosti -pobornici ove ideologije). Kako je osamostaljivanje republika postalo očito počinju se stvarati paradrzavne strukture, srpsko stanovnistvo se ilegalno naoruzava, a oduzima se oruzje od TO koja je bila pod kontrolom legalnih vlasti republika. Počelo je sistematsko izazivanje incidenata, sukoba, koji su u BiH postali posebno intenzivni u toku agresije na Sloveniju i Hrvatsku. JNA zajedno sa brojnim paravojnim formacijama, a reagujući na drzavno osamostaljenje BiH počela je snaznu agresiju na BiH (opsada Sarajeva, napad na druge gradove u BiH, masovna ubijanja, protjerivanja, koncentracioni logori - sistematsko etničko čisćenje nesrpskog stanovnistva) na dan međunarodnog priznanja (06. april 1992. godina).

Prekinute su komunikacije i snabdijevanje osnovnim zivotnim potrebama dok su razarani brojni infrastrukturni privredni i drugi objekti. Čitava ova situacija je imala obiljezje genocida, samo u prva dva mjeseca agresije ubijeno je vise od 40 hiljada ljudi. Do tada je bilo okupirano vise od 70% teritorije BiH.

            U aprilu transformisu se republičke teritorijalne odbrane i razne samoorganizovane strukture odbrane čime se stvarala regularna vojna sila - Armija RBiH. Predsjednistvo RBiH vrsilo je civilno zapovijedanje Armijom i ukupnim oruzanim snagama koje su uključivale i jedinice MUP-a. Istovremeno formirano je i HVO kao vojna struktura tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (ona sebe nije smatrala sastavnim dijelom Armije RBiH). Naprotiv nacionalističke snage pokusavale ovu formaciju iskoristiti kako bi ostvarile naum o otcjepljenju hrvatskih povijesnih prostora od BiH i njihovo priključivanje Hrvatskoj.

            Predsjednistvo RBiH donijelo je brojne odluke ustavno-pravnog značaja: 08. aprila donesena Odluka o proglasenju neposredne ratne opasnosti (prema Ustavu drzavni organi svoje djelovanje usklađuju sa potrebama novonastale situacije pa zbog vanrednih prilika Predsjednistvo RBiH vrsi funkcije Skupstine Republike koja se prosiruje predsjednikom Skupstine RBiH, predsjednikom Vlade i komandantom TO tj. komandantom Armije RBiH). Predsjednistvo u ovako prosirenom sastavu dobilo je ovlastenja da donosi Uredbe sa zakonskom snagom kojima moze mijenjati postojeće i donositi nove zakone, pa čak i mijenjati pojedine odredbe Ustava RBiH (istog dana promijenjena je ustavna odredba o nazivu drzave i ona se od tada zove - Republika Bosna i Hercegovina - bez riječi «socijalistička»).

            04. maja 1992. godine utvrđeni su privremeni drzavni simboli (grb sa ljiljanima), promijenjena je i zastava.

            20. juna 1992. godine Odlukom Predsjednistva RBiH na teritoriji BiH proglaseno je ratno stanje, a sve u cilju sto efikasnijeg uključivanja svih ljudskih i materijalnih potencijala u zemlji i inostranstvu za odbranu. Oruzane snage su ovlastene da organizuju opstenarodni otpor agresiji. Odlukom je potvrđena obaveza pridrzavanja međunarodnog humanitarnog i ratnog prava. Posebno vazan je političko-pravni dokument - Platforma za djelovanje Predsjednistva RBiH u ratnim uslovima. U tom aktu navedeni su osnovni principi ustavnog uređenje zemlje, garantovana je zastita nacionalne ravnopravnosti, principi vanjske politike i odnosa prema Mirovnom procesu, a precizirana je i politička osnova opstenarodnog odbrambenog rata.

            Evropska zajednica - Pod njenim pokroviteljstvom je djelovala Konferencija o Jugoslaviji. EZ nije imala jedinstven stav kako prema uzrocima tako ni prema rjesavanju jugoslovenske krize, jer su najutjecajnije zemlje Zajednice imale različite interese i često preduzimale jednostrane poteze (Njemačka je prije dogovorenog datuma priznala Sloveniju i Hrvatsku). Nesposobnost i neodlučnost EZ i UN ohrabrivale su beogradski rezim da nastavi nasilni projekat stvaranja drzave «u kojoj će svi Srbi zivjeti».

            15. 1992. godine Ujedinjene nacije su Vijeću sigurnosti usvojile značajnu Rezoluciju broj 752. (da se sve vojne jedinice JNA i HVO odmah povuku ili potčine Vladi BiH ili se raspuste i razoruzaju a da se njihovo oruzje stavi pod međunarodno promatranje). Rezulucija nije bila obavezujuća niti je imala efikasne mehanizme provođenja. 15 dana kasnije Vijeće sigurnosti je donijelo novu Rezoluciju kojom se zahtijevalo od susjednih drzava da postuju nepovredivost granica BiH i njenu teritorijalnu cjelovitost i uvelo međunarodne sankcije prema SRJ radi neizvrsavanja njegovih ranijih naloga. Time je potvrđeno da je riječ o međunarodnom sukobu i da je na BiH izvrsena agresija.

            Nakon prekida neprijateljstava u Hrvatskoj početkom 1992. godine EZ pokusala je posredovanjem smanjiti napetost i izbjeći rat u BiH. Mirovna nastojanja nastavljena su i nakon početka agresije i rata u BiH. Tako su nastala 3 neuspjela mirovna projekta:

1. Kutiljerov plan - Pod vodstvom evropskog izaslanika, portugalskog diplomate Kutiljera trajali su pregovori lidera vodećih nacionalnih stranaka, a sve u okviru Konferencije o Jugoslaviji odrzane od februara do avgusta 1992. godine. Tom prilikom usvojena su dva dokumenta i to kao osnova za pregovore do kojih nikad nije ni doslo. Prvi dokument je «Izjava o principima za novo ustavno uređenje» (prema ovom dokumentu BiH je trebala da bude drzava u postojećim granicama sastavljena od 3 konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu uz uvazavanje ekonomskih, geografskih i dr. kriterija, mađutim ovaj dokument je imao jednu nemoguću konstrukciju prema kojoj «suverenitet počiva na građanima sve tri nacionalnosti kao i drugih nacija i nacionalnosti koji to svoje pravo ostvaraju kroz građansku participaciju u konstitutivnim jedinicama i u centralnim organima republike», dvodomna skupstina u BiH bi razmatrala i usklađivala prijedloge ovih jedinica a odluke o malom broju pitanja koja su u nadleznosti BiH samostalno bi donosilo vijeće konstitutivnih jedinica).

Drugi dokument - Mape razgraničenja konstitutivnih jedinica - prijedlog da se prema principu apsolutne ili relativne nacionalne većine sve opstine podijele u tri jedinice. Ovim planom EZ je legalizovala etničku podijeljenost BiH koja nikad u njenoj istoriji nije primijenjena.

2. Vens - Ovenov plan - 26. avgust 1992. godina odrzana je Londonska konferencija o bivsoj Jugoslaviji. U posebnom Deklaraciji o BiH, između ostalog, zahtijevao se prekid neprijateljstava, povratak izbjeglica, postivanje teritorijalnog integriteta i međunarodno priznatih granica BiH, garancije ljudskih prava, međunarodno priznanje BiH i SRJ, te uspostavljanje Posmatračke misije na granici sa SRJ. Odlučeno je da se započnu novi pregovori u Zenevi pod vodstvom izaslanika UN Sajrusa Vensa i izaslanika EZ lorda Dejvida Ovena. Krajem marta 1993. godine kompletiran je ovaj mirovni plan za BiH a sastojao se od 4 dokumenta: 1) Sporazum o BiH (sadrzavao ustavne aranzmane), 2) Sporazum o miru u BiH (uređivao vojne aspkete), 3) Mape 10 provincija i 4) Sporazum o prelaznim rjesenjima (uređivao organizaciju i funkcionisanje drzavne vlasti do donosenja Ustava i odrzavanja izbora).

Ovim planom trebalo je da se BiH podijeli na 10 provincija bez graničnih kontrola i uz punu slobodu kretanja po cijeloj drzavi uključujući i veliki broj ljudskih sloboda i prava. Sto se tiče nadleznosti predviđene su nadleznosti provincija, zajedničke nadleznosti i posebne nadleznosti tzv. nezavisnih vlasti.

Upravljačka tijela ovih nezavisnih vlasti sastojala bi se od predstavnika provincija, pravni sistem bi počivao na Ustavu BiH, a odlučivanje o pitanjima od interesa za nacionalnu ravnopravnost trebalo je dati konstitutivnim narodima (3 naroda). Parlament bi činilo dva doma, tročlano predsjednistvo i vlad, zatim Ustavni sud, Sud za ljudska prava, Ombudsmeni i Misija za ljudska prava (u ovim organima predviđali su i međunarodne predstavnike imenovane na Konferenciji o bivsoj Jugoslaviji).

11. maja 1993. godine Skupstina RBiH donijela je Odluku o prihvatanju svih dokumenata Vens-Ovenovog plana, prihvatila ih je i hrvatska strana, ali Skupstina tzv. Republike Srpske to nije prihvatila.

Vens-Ovenov plan iako je bio sa dosta prihvatljivih elemenata nije uspio da se realizuje, agresija i rat su se nastavili, a situacija je postala jos gora izbijanjem sukoba između Armije RBiH i HVO-a koji su trajali od aprila 1993. do kraja marta 1994. godine.

3. Oven - Stoltenbergov plan - Druga polovina 1993. godine bila je period najzesćih sukoba koji su se dodatno iskomplicirali kada je formirana paradrzavna tvorevina tzv. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna koja je imala podrsku Beograda i Zagreba. Sklapala je saveze sa Herceg-Bosnom i sa RS-om. Predsjednici Milosević i Tuđman predlazu «novu mirovnu inicijativu» po kojoj se predlagalo cijepanje BiH na tri nacionalne republike sa drzavnim suverenitetom koja bi stvorila labavu konfederaciju, međutim Predsjednistvo BiH zagovaralo je preuređenje drzave u federaciju u kojoj bi bila osigurana ravnopravnost svih građana i jednakost 3 konstitutivna naroda, a federalne jedinice se ne mogu formirati po nacionalnom principu niti smatrati nacionalnim teritorijama bilo kojeg naroda. Krajem jula 1993. godine kopredsjednici Konfederacije za bivsu Jugoslaviju Oven i Stoltenberg dali su Nacrt Sporazuma o BiH kojim je bilo predviđeno uspostavljanje tri nacionalne republike koje će ustavnim sporazumom činiti uniju BiH, a u čijoj bi nadleznosti bilo zadrzano samo članstvo BiH u UN, drzavljanstvo i osiguranje slobode kretanja na cijeloj teritoriji. Ovim je negirana drzavnost BiH, jer je uz suverenitet i međunarodni subjektivitet 3 nacionalne republike ustavnim ugovorom bilo predviđeno i njihovo pravo na otcjepljenje. U kartama razgraničenja nacionalnih republika iako se polazilo od nacionalnog kriterija uveliko se i uvazilo faktičko stanje ostvareno silom. Ovaj plan je propao.

Vasingtonski sporazum - Ovgaj Sporazum je stvorio pretpostavke za kasniji Sporazum o miru za BiH (Dejtonski sporazum). Odbacuje se ideja etničke podjele a polazi se od suvereniteta i teritorijalnog inegriteta BiH. Posebno je značajno sto se uvazava ustavno-pravnu kontinuitet i promjena u unutrasnjoj strukturi drzave se tretiraju kao uobičajena unutrasnja ustavna transformacija. Skupstina RBiH je donijela Ustavni zakon o dopuni Ustava RBiH kojim su stvorene ustavno-pravne pretpostavke za primjenu Vasingtonskog sporazuma. Po ovome 3 konstitutivna naroda zajedno sa ostalima ostvarjući svoja suverena prava mogu transformisati unutrasnju strukturu teritorije sa većinskim bosnjačkim i hrvatskim stanovnistvom u Republici BiH u Federaciju BiH koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima. Također je uspostavljena Ustavotvorna skupstina FBiH (koju su činili isti poslanici izabrani 1990. godine). Ova skupstina je usvojila i proglasila Ustav FBiH (30. marta 1994. godine) koji je i najvazniji dio Vasingtonskog sporazuma (potpisan 24. marta 1994. godine). Vasingtonski sporazum se sastoji od: 1) prijedloga Ustava FBiH, 2) preliminarnog sporazuma o uspostavljanju konfederacije između Republike Hrvatske i FBiH, 3) Sporazuma kojim se FBiH obezbjeđuje pristup Jadranskom moru kroz teritoriju Hrvatske, 4) Sporazuma kojim se Hrvatskoj obezbjeđuje slobodan prolaz preko teritorija BiH u Neumu.

Federacija je uspostavljena na teritoriji BiH sa većinskim bosnjačkim i hrvatskim stanovnistvom, pozvana i srpska strana u BiH da se priključi (garantovana su ljudska i nacionalna prava, posebno prava konstitutivnih naroda).

Ustavom FBiH uspostavljena je Federacija koju čine građani i federalne jedinice - kantoni.

Plan Kontakt grupe - Vasingtonskim sporazumom postavljeni su temelji za rjesavanje krize, ali ona nije do kraja rijesena jer se rat nastavio. Evropske sile nisu htjele dopustiti da ostanu bez uticaja u ovom dijelu svijeta. Kontakt grupa je prihvatila FBiH i pokusala dovrsiti rjesenje za cijelu BiH. Procijenila je da je prioritetno utvrditi liniju razgraničenja između FBiH i teritorije BiH pod srpskom kontrolom. Kontakt grupa je u maju predstavila plan razgraničenja teritorije u korist BiH koji predviđa "Elemente za konstituisanje Unije Bosne i Hercegovine", a koja se sastoji od bosnjačko- hrvatskog i bosansko-srpskog entiteta s tim da bi Unija nastavila međunarodno- pravni kontinuitet Republike BiH i njeno članstvo u UN. Plan Kontakt grupe propada (Skupstina FBiH je 18. novembra 1994. godine prihvatila kartu razgraničenja, a Bosanski Srbi su odbili mapu).

Mirovni sporazum za BiH (Dejtonski sporazum) - Nakon mnogih neuspjelih planova za mirovni proces kojim bi se zaustavio rat, početkom 1994. godine u čitav ovaj proces se umijesale SAD-e. U tom periodu u SAD-u je bila izborna godina. 10. jula 1994. godine desio se strasni pokolj stanovnistva u Srebrenici. Januara 1995 godine, SAD preduzimaju opseznu mirovnu inicijativu. Juna iste godine su se formirale Snage za brzo djelovanje, a krajem avgusta NATO smanjuje vojni potencijal srpskih snaga bombardovanjem. U zajedničkoj izjavi Kontakt grupe i ministara vanjskih poslova BiH, Hrvatske i SRJ kojom se potvrđuje drzavni suverenitet i teritorijalni integritet, konstatuje se da će se ona sastojati od dva entiteta - Federacije i RS-a. U drzavi Ohajo, grad Dejton, 21 dan su danonoćno trajali pregovori u kojima su osim tzv. strana u BiH učestvovali predstavnici tadasnje SRJ-e, Hrvatske, EZ, SAD, Rusije, Organizacije Islamske konferencije, NATO pakta i svih brojnih drugih agencija i organizacija radi donosenja mirovne inicijative za BiH. Konačno, 21. novembra 1995. godine donesen je Mirovni plan za BiH koji je parafiran u Dejtonu, a potpisan 14. decembra u Parizu. On se sastoji od Opsteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i 11 dodataka uz sporazum. Međutim, ima i drugih odredaba koje uređuju pitanja od ustavno-pravnog značaja, a to su:

Aneks I-A: Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rjesenja

Aneks I-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji

Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja

Aneks 3: Sporazum o izborima

Aneks 4: Ustav BiH

Anek 5: Sporazum o arbitrazi

Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima

Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima

Aneks 8: Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika

Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih koorporacija u BiH

Aneks 10: Sporazum o međunarodnim policijskim snagama.

 

Nedostaci Dejtonskog mirovnog sporazuma:

1.      Mirovni sporazum se nije odredio prema ključnom pitanju uzroka i karaktera rata u BiH.

2.      Sporazum je posao od priznavanja faktičkog stanja i pozicija stečenih silom i ratnim osvajanjima.

3.      Uspostavljena je entitetska struktura koja nikad nije postojala u istoriji BiH.

4.      Međuentitetska linija razgraničenja gotovo je identična sa tadsnjom linijom vojne konforntacije.

5.      Nisu uspostavljeni efektni mehanizmi eliminacije rezultata etničkog čisćenja, nije precizirana uloga međunarodne zajednice kao ni odgovornost domaćih vlasti zbog neizvrsavanja obaveza u pitanju povratka prognanih.

6.      Uspostavljena je nedovoljno određena i nefunkcionalna distribucija moći između struktura drzave, entiteta, vlasti kantona, lokalne samouprave na opstinskom i gradskom nivou (rjesenja za Distrikt Brčko, Grad Mostar i Grad Sarajevo).

7.      Izborni sistem nije u potpunosti demokratski, zasnovan je na etničko-entitetskoj osnovi, pripadnici nacionalnih manjina u značajnom dijelu izbora liseni su pasivnog izbornog prava.

8.      U strukturi funkcionisanja institucija vlasti visoko je preferisan nacionalni u odnosu na građanski princip

9.       Kreatorima mirovnog sporazuma od početka je bilo jasno da ovakav sistem neće moći samostalno funkcionisati

 

Vrijednosti Dejtonskog mirovnog sporazuma:

1. Međunarodnim ugovorom ovakvog ranga potvrđeni su i garantovani suverenitet, teritorijalni integritet i politička nezavisnost BiH.

2. Garantovan je i međunarodno-pravni kontinuitet BiH.

3. Potvđeno je da je BiH izvrsila samo unutrasnju transformaciju svoga ustavnog uređenja.

4. Garantovani su najvisi međunarodni standardi ljudskih sloboda i prava.

5. Sporazumom su domaće vlasti i međunarodna zajednica preuzeli obavezu da će "BiH biti demokratska drzava i funkcionisati na principima vladavine prava, slobodnih i demokratskih izbora".

6. Sporazumom se garantuju i druge vrijednosti na kojima počivaju demokratska drustva

PROMJENE U USTAVNO-PRAVNOM UREĐENJU

KOJE SU SE VEĆ DOGODILE

Dosadasnja primjena Dejtonskog sporazuma pokazuje da su se desile krupne promjene i da je modifikovano ustavno uređenje BiH. Ostvarili su se ključni reformski procesi bez otvorenog nametanja rjesenja Visokog predstavnika - reforma odbrane, uspostavljanje sistema indirektnog oporezivanja ali i povećanja broja drzavnih ministarstava sa tri na deset, napustanje sistema rotacije predsjedavajućeg Vijeća ministara, uspostavljanje Visokog sudskog i tuzilačkog vijeća BiH, Suda BiH, Tuzilastva BiH, Drzavne granične sluzbe itd. Ni danas ustavno uređenje ne moze funkcionisati bez asistencije međunarodne zajednice,  iako se njeno učesće mora smanjivati nije definisana "izlazna strategija".

V. LJUDSKE SLOBODE I PRAVA

POJAM I ZNAČAJ

Pojava ideje konstitucionalizma i osnovna funkcija ustava vezana za garancije određenog kodeksa ljudskih sloboda i prava i ograničavanje drzavne vlasti od "ulaska" u tu sferu. Njihovom utemeljenju pridonosi liberalna filozofija 18. i 19. stoljeća, te učenja prirodno-pravne skole (svaki čovjek se rađa slobodan i jednak u pravima). Sa pravnog aspekta, ljudske slobode i prava određuju se kao javno-pravni odnos između čovjeka kao pojedinca i drzave, javne vlasti u kojem je pojedinac ovlastenik s ustavnim pravom da zahtijeva postovanje svojih prava i stvaranje uslova za njihovo ostvarivanje, a drzava obaveznik zaduzen da prava zastiti i osigura, a u slobode ne zadire.

Osnovna karakteristika ljudskih prava i sloboda je da pripadaju čovjeku kao pojedincu -da su individualna. Prema tome, drzavna vlast svoj legitimitet crpi iz individualnih prava i sloboda čovjeka i građanina. Zbog svoje prirode i značaja ljudske slobode i prava su ustavna kategorija.

U posljednja dva vijeka dozivljavaju ekspanziju i razvoj kroz čak četiri generacije: Nakon prve generacije ovih prava koja tradicionalno obuhvataju zastitu fizičkog i moralnog integriteta čovjeka i njegove ličnosti, kao i političke slobode i pravo pojedinca, druga generacije se javlja nakon I svjetskog rata, a cilj joj je garantovati ekonomsku i socijalnu sigurnost čovjeka. Ova grupa pravaje vezana za pojam pravne i socijalne drzave. Za razliku od ove prve generacije, ova generacija prava razvija elemente solidarizma u drustvu i u drzavi. Usljed naučno-tehnoloskog progresa potvrđuje se najvisi stepen međuzavisnosti čovjeka i njegove prirodne sredine tj. doslo je do uvjerenja da bez osiguranja zdrave zivotne sredine nema dugotrajno odrzivog materijalnog i drustvenog razvoja. Na tim osnovama formirala se treća generacija ljudskih sloboda i prava na zdravu zivotnu okolinu. Sa razvojem informatičkih tehnologija i savremenih medija javljaju se nova specifična prava koja treba da stite pojedinca od mogućih zloupotreba ovih tehnologija i medija. Razvitkom medicine i odgovarajućih tehnologija snazno se razvijaju prava nerođenog djeteta. Savremeno pravo trazi uspjesne odgovore na moguće zloupotrebe genetskog inzinjeringa, kloniranje uključujući i čovjeka. Poseban značaj dobijaju ljudska prava vezana za izbjeglice i raseljena lica, a sva nabrojana i brojna druga specifična prava čine četvrtu generaciju ljudskih sloboda i prava.

Ljudske slobode i prava su i nacionalna ustavna kategorija, ali i značajan dio i grana međunarodnog prava - internacionalna kategorija čiji značaj prelazi drzavne okvire.

NAJZNAČAJNIJI DOKUMENTI O LJUDSKIM SLOBODAMA I PRAVIMA

A ) Dokumenti kojima je utemeljena koncepcija ljudskih sloboda i prava

 

1 .    Magna charta libertatum - tj. Velika povelja sloboda iz 1215. godine, Petition of rights (Peticija o pravima) iz 1628. godine, Habeas corpus act iz 1679 godine, Bill of rights (Zakon o pravima) iz 1689. godine i dr.- preteče moderne ustavnosti ali i garancija ljudskih sloboda i prava, prvi dokumenti civilizacijskog značaja za njihovu zastitu

2.     Deklaracija o nezavisnosti SAD iz 1776 god. i Francuska  Deklaracija o pravima čovjeka i građanina  iz 1789 god. na evropskom tlu- kao akti koji su utemeljili i odredili pravce savremenog razvoja ljudskih sloboda i prava, civilizacijske tekovine koje ni danas ne gube na snazi i aktuelnosti

B ) Savremeni međunarodno-pravni dokumenti o ljudskim slobodama i pravima

1.     Povelja Ujedinjenih nacija, usvojena 1945 godine - koja je stvaranjem  ove svjetske organizacije stvorila i osnove univerzalnog sistema garancija ljudskih prava i sloboda, od koje faktički počinje internacionalizacija prava (uključuje sistem međunarodnih sankcija u slučaju krsenja tih prava).

2.     Konvencija o sprečavanju i kaznjavanju zločina genocida - usvojena 9.12.1948. godine u Generalnoj skupstini UN-a, po kojoj se genocid kao zločin prema međunarodnom pravu, međunarodno krivično "djelo nad djelima", čini s namjerom da se potpuno ili djelomično unisti jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina- i kao takav internacionalno se i osuđuje. BiH je marta 1993 godine podigla tuzbu protiv Srbije i Crne Gore zbog krsenja ove konvencije pred Međunarodnim sudom pravde U Haggu, presuda je donesena 10.2.2007. godine.

3.     Univerzalna (opća) deklaracija o pravima čovjeka  - temeljni  najznačajniji akt UN-a, cijele međunarodne zajednice, usvojena u Generalnoj skupstini UN-a 10.12.1948. godine, datum kojim se obiljezava Svjetski dan prava čovjeka, sadrzi impozanatan katalog ljudskih prava i sloboda bez obzira sto ih čovječanstvo u praksi potpuno ne uziva, svaka drzava na svijetu obavezana je ovom Deklaracijom.

4.     Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o socijalnim , ekonomskim i kulturnim pravima iz 1966 god , kao univerzalni vezujući dokumenti sa posebnim organom UN-a za zastitu-Komitetom za ljudska prava-u slučaju nepostivanja prava i sloboda od domaćih vlasti

5. Četiri Zenevske konvencije iz 1949 god. sa II Dodatna protokola , kao okosnica međunarodnog ratnog i humanitarnog prava , pruzaju zastitu najranjivijim kategorijama  u vremenu oruzanih sukoba

6. Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. god sa I Dodatnim protokolom  , UN usmjerio na zastitu izbjeglica i raseljenih lica, sprečavanje njihovog daljeg ponizavanja , vraćanje ljudskog dostojanstva i elementarnih prava koja su im ugrozena

7 .  Jos niz međunarodnih akata koji su takođe nabrojani u Aneksu I Ustava BiH i koji će se primjenjivati u BIH :

-Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965 god. ,

-Konvencija o drzavljanstvu udatih zena iz 1957 god. ,

-Konvencija o smanjenju broja lica bez drzavljanstva iz 1961 god.,

-Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na zene iz 1979 god.,

-Konvencija protiv mučenja i drugih surovih , nehumanih ili ponizavajućih ili kaznjavanja iz 1984 god. ,

-Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponizavajućeg tretmana ili kaznjavanja iz 1987 god. ,

-Konvencija o pravima djeteta iz 1989 god. ,

-Međunarodna konvencija o zastiti prava svih radnika-migranata i članova njihovih porodica iz 1990 god. ,

-Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina iz 1992 god

-Okvirna konvencija za zastitu nacionalnih manjina iz 1994 god .

8. Evropska konvencija o zastiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950 god   (Sa 11 protokola do polovine 1999 god. )-Kao regionalni dokument za zastitu građanskih i političkih prava Donesen pod okriljem Vijeća Evrope , prema izričitoj ustavnoj odredbi ( član II . 2. Ustava BIH ) neposredno se primjenjuje i ima prioritet u odnosu na sve ostale zakone u BIH.NJenu primjenu osigurava supranacionalni sud po iscrpljivanju domaćih pravnih lijekova - Evropski sud za ljudska prava u Strazburu

Od ostalih evropskih konvencija Ustav BiH predviđa neposrednu primjenu i : Evropske konvencije o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponizavajućeg postupanja ili kaznjavanja (1987. god.), Evropske povelje o regionalnim jezicima ili jezicima manjina (1992), Okvirne konvencije o zastiti nacionalnih manjina (1994).

PRAVNI IZVORI O LJUDSKIM SLOBODAMA I PRAVIMA U BiH

ØPrvi bosanskohercegovački Ustav , iz 1910. god , koji je oktroisao austrougarski car i kralj Franc Jozef ( ili Franc Josip ) u prvom poglavlju navodi "Opća građanska prava" , sadrzi ljudska prava evropskog nivoa tada iako su vise deklarativnog značaja , bh.stanovnistvu pripada posebna "zemaljsku pripadnost" , pored ostalih prava garantuje se "čuvanje narodne osobine jezika " ,

ØPeriod centralizacije , unitarizma , nedemokratskih organa Kraljevine Jugoslavije ne poznaje posebne akte o ljudskim slobodama i pravima

ØPeriod II svj.rata , osnivanje ZAVNOBIH-a prati prihvaćanje izuzetno vrijednog dokumenta -Deklaracije o pravima građana BiH , humanističkog karaktera , u ratu pruzao garancije za veliki broj ljudskih prava i sloboda , posebnu paznju posvećuje narodnom zdravlju, iskorjenjivanju nepismenosti , te drugim uslovima za demokratski razvoj

ØLjudske slobode i prava prema ustavima Republike BIH kao federativne jedinice u sastavu Jugoslavije , Ustav NRBiH iz 1946 god. podrzavao koncepciju Ustava FNRJ , sadrzi posebno poglavlje "Prava i duznosti građana BiH " , siri korpus prava od vremena ZAVNOBIH-a , posebno značajna -jednakost pred zakonom , zabrana diskiminacije i zabrana zagovaranja netrpeljivosti , ali ipak ljudska prava i slobode relativizirane zbog drzavne ideologije i sistema ,posebno politička prava i slobode ,

ØU kasnijim ustavima Jugoslavije , a time i u BiH primjetne su dvije koncepcije - s jedne strane -svi ustavi sadrzavali su kodeks individualnih prava i sloboda u posebnim poglavljima ustava , ustavi iz 1963 god. i 1974 god. uvode i socijalno-ekonomska prava , a -s druge strane- u ustavnoj teoriji i praksi primjećuje se prosirivanje individualnih i kolektivnih prava čovjeka , vezano za napustanje krutosti drzavnog vlasnistva , centralizovanog i planskog upravljanja, ipak , na koncu i pored humanističkih vrijednosti samoupravljanja  , tzv. koncept drustvenog prosirivanja  ljudskih sloboda i prava pokazao se neuspjesnim

TEORIJSKA KLASIFIKACIJA I USTAVNA SISTEMATIKA

LJUDSKIH SLOBODA I PRAVA

ØUstavi liberalno-demokratske orijentacije daju sadrzajno i sistematski prioritet ljudskim slobodama i pravima

ØRijetki ustavi ne sadrze odredbe o ljudskim slobodama i pravima

    ( ustavi nekih tradicionalno demokratskih zemalja izričito ne navode slobode i prava - npr. Ustav Francuske jer se u preambuli poziva na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina , Ustav SAD jer je amandmanski dopunjen Virdzinijskom poveljom o slobodama i pravima građana , Ustav Spanije i Ustav Svicarske pozivaju se na međunarodne dokumente o ljudskim pravima koji imaju neposrednu primjenu..  )

ØNajveći broj Ustava sadrzi posebno poglavlje o ljudskim pravima ( npr . Temeljni ili Osnovni zakon SR Njemačke

ØNeki ustavi , osim poglavlja o ljudskim slobodama i pravima , neka prava propisuju  i u drugim dijelovima ustava- npr. Ustav Italije i Ustav BIH

ØUstavi socijalističkih zemalja , kao i ustavi ex JU , poglavlje o ljudskim pravima sistematizuju iza odredbi o drustveno-ekon.uređenju i političkom sistemu

ØUstav BIH -posvećuje naročitu paznju ljudskim slobodama i pravima , daje im sistematski prioritet pred odredbama o organizaciji drz.vlasti , čl. II Ustava  i Aneks I sa 15 međunarodnih sporazuma koji se primjenjuju u BIH dvostruko osiguravaju i stite ljudska prava i slobode , ma koliko to u praksi jos nije potpuno ostvareno , postoji dobar teoretski i ustavni osnov

ØTeorijske klasifikacije ljudskih sloboda i prava :

-Ljudska prava- prve generacije ( lična prava- koja stite tjelesni i duhovni integritet čovjeka , politička prava i slobode  )

                   - druge generacije (  ekonomska i socijalna prava )

                  - treće generacije ( prava na zdravu zivotnu okolinu )

                 -četvrte generacije ( prava vezana za razvoj informatičkih tehnologija , genetike , medicine idr. Nauka )

- Prava čovjeka i prava građanina- prava čovjeka su prirodna , klasična prava koje čovjek stiče rođenjem i činjenicom da je čovjek , a prava građanina pripadaju čovjeku kao drzavljaninu- pripadniku određene drzavne zajednice

-Individualna i kolektivna prava - individualna pripadaju čovjeku kao pojedincu , kolektivna pripadaju kolektivitetu ( npr.prava manjina )

-Prava pozitivnog ( aktivnog ) i negativnog ( pasivnog ) statusa - podjela s obzirom na ulogu drz.vlasti , prava pozitivnog statusa podrazumijevaju aktivnost , preduzimanje aktivnosti drzave za zastitu i osiguranje ljudskih prava ( npr.socijalno-ekonomska prava) prava negativnog statusa znače prava u čijem vrsenju drzava treba da se uzdrzi od svake aktivnosti ( npr. pravo na privatnost , nepovredivost stana , inače autonomna sfera čovjeka )

-Lične slobode i prava , političke slobode i prava , socijalno-ekonomske slobode i prava , ostale slobode i prava -kriterij razlikovanja su vrijednosti zastićene grupom , ova klasifikacija se najčesće koristi u sistematskom normiranju i teorijskom izučavanju ljudskih sloboda i prava

KATALOG LJUDSKIH SLOBODA I PRAVA U USTAVNOM SISTEMU BiH

ØU okolnostima unutrasnje neusklađenosti entitetskih i kantonalnih ustava i odredbe o ljudskim slobodama i pravima su nekonzistentne

ØUstav BIH I Ustav FBIH uređuju pitanja iz domena ljudskih prava , propisuju katalog istih , predviđaju neposrednu primjenu najvaznijih međunarodno-pravnih dokumenata čime su prihvatili i najvise međunarodne standarde tih prava , uspostavljaju se i posebni mehanizmi i institucije njihove zastite ( ombudsmen , Dom za ljudska prava idr. )

ØUstav RS ne poznaje ove institucije , zakonodavnom intervencijom uspostavlja se institucija ombudsmena u RS , a primjena međunarodnih dokumenata po sili Ustava BIH - njegove suprematije

ØUstav BIH ima specifičnu odredbu- apsolutna čvrstina člana II - nemogućnost izmjene poglavlja o ljudskim pravima - niti eliminacija, niti umanjenje,niti izmjena ove odredbe

ØUstav RS prati koncepciju Ustava EX YU , stavlja sistematski ljudska prava na drugo mjesto , nema mehanizme zastite , niti međ.standarde

ØUstavi deset kantona u FBIH sadrze poglavlja o ljudskim slobodama i pravima , općom odredbom preuzimaju katalog sloboda i prava Ustava BIH I Ustava FBIH , specifičnim odredbama uređuju njihovo ostvarivanje i zastitu

ØTEMELJNA PRAVA KAO PRETPOSTAVKE OSTVARIVANJA SVIH DRUGIH SLOBODA I PRAVA

" Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima " Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka

Navodimo neka od elementarnih ljudskih prava :

 1. PRAVO NA ZIVOT  - prirodno , elementarno , apsolutno, neprikosnoveno ljudsko pravo , uz koje se vezuju pitanja:

    legitimiteta smrtne kazne ( abolicionisti se zalazu za ukidanje smrtne kazne, Ukida se ista i zabranjuje Evropskom konvencijom iz 1950 god. ( sa Sestim protokolom )- izuzetak ; kad je to određeno zakonom i u neposrednoj ratnoj opasnosti , ukida se i zabranjuje Drugim fakultativnim protokolom Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima) početka i kraja ljudskog zivota tj pobačaja ili prava na prekid trudnoće  ( zakonodavna rjesenja različita , dozvoliti i " do kada " ili ne ) problem eutanazije ,ubitstva ili skraćivanja zivota iz milosrđa ( niz etičkih , medicinskih , pravnih pitanja - Holandija dozvoljava eutanaziju )

2. JEDNAKOST U PRAVIMA I ZABRANA DISKRIMINACIJE - preduslov svih drugih prava i sloboda, uglavnom formulacija da su svi jednaki pred zakonom , ali se naglasava i jednakost u postupku ped sudovima, obavezuje i drzavne organe , najveći broj međunarodnopravnih dokumenata usmjereno na zabranu i ukidanje diskriminacije

Pored elementarnih prava tu su dalje i :

3.LIČNE SLOBODE I PRAVA :

a ) Pravo na ličnu slobodu , sigurnost i dostojanstvo -najgrublji oblik ugrozavanja; dovođenje u polozaj roba , nametanje obaveznog ili prisilnog rada , ali i trgovina robljem , torture, surove i neljudske kazne i postupci sto je zabranjeno većim brojem ranije pobrojanih međ.dokumenata,

Posebno su značajne garancije u krivičnom pravu i krivičnom postupku: presumpcija nevinosti ( niko se ne moze smatrati krivim dok se krivica pravosnazno ne dokaze ) , Princip legaliteta ( nullum crimen sine lege , nulla poena sine lege - nema k.djela ako u vrijeme izvrsenja nije bio propisan zakonom , nema kriv.sankcije ako u vrijeme izvrsenja k.djela nije bila propisana zakonom) , pravo na pravično i nepristrasno suđenje ( suđenje pred sudom ustanovljenim zakonom,  pravo na odbranu , pravo na efikasan pravni lijek , suđenje u razumnom roku ) Zastita dostojanstva u krivičnom postupku ( u svim fazama postupka sa osumnjičenim/optuzenim se mora postupati humano i uz postivanje ljudskog dostojanstva )

b ) Sloboda kretanja i nastanjivanja - podrazumijeva pravo građana da se slobodno kreću unutar drzavnih granica , da biraju mjesto boravista ,da napustaju zemlju i vraćaju se u nju , ograničenje slobode izuzetno ( zastita nacionalne sigurnosti , javnog reda , javnog zdravlja , morala , prava i sloboda drugih lica ), sloboda kretanja je sloboda svakog čovjeka i nije vezana za drzavljanstvo, bitna razlika između prebivalista i boravista ( prebivaliste- mjesto gdje lice obavlja stalne zivotne aktivnosti i trajno boravi , boraviste-mjesto privremenog zadrzavanja , privremeni boravak lica

c ) Pravo na privatnost -autonomna sfera čovjeka , u koju drzava " ne ulazi " , odnosi se na nepovredivost stana ( odnosno , pravo na privatni i porodični zivot , dom i prepisku -neovlasteno prodiranje krivično djelo ) tajnost pisama , telefonskih razgovora i drugih oblika komunikacije ( razvojem tehnologija prosiruju se i oblici komunikacije , pa time i prava , odnosi se na zabranu "spijuniranja"

I prisluskivanja ) tajnost ličnih podataka ( odnosi se na zastitu informatičkih i drugih sluzbenih baza podataka ) zastita porodice i braka ( pravo na brak i zasnivanje porodice ) prava djeteta ( posebna paznja i međunarodno pravni dokument , ali jos nedovoljno posvećeno djeci,zastita ranjive kategorije do punoljetstva od teskih uslova , eksploatacije , zloupotreba bilo koje vrste )

d ) Sloboda misli i savjesti -primarno lične slobode usmjerene na zastitu duhovnog integriteta čovjeka , ne moze se ograničavati , sloboda misli i savjesti se manifestuje, ispoljava slobodom izrazavanja, slobodom stampe , slododom govora i javnog istupanja, ustavi mu posvećuju posebnu paznju

e ) Sloboda vjeroispovijesti - u uskoj vezi sa slobodom misli , savjesti , uvjerenja i sa istim se često razmatra, dva bitna aspekta-privatni

( da se bez ometanja vjeruje i praktikuju vjerska uvjerenja ) i javni ( ustavno-pravni tretman religije, odnos vjerske zajednice i drzave- npr. drzavna religija ili sekularizacija ) , cilj postojanja slobode je razumijevanje , tolerancija i iskorjenjivanje netrpeljivosti

 

4. POLITIČKE SLOBODE I PRAVA

a ) Biračko pravo - u kojem se neposredno izrazava princip narodnog suvereniteta , postoji aktivno ( pravo građanina da bira ) i pasivno biračko pravo ( pravo da  bude izabran ) , vezuje se za građanina i drzavljanstvo ( pretpostavke za sticanje prava glasa su punoljetstvo i drzavljanstvo ) , opće i jednako pravo glasa- jedan čovjek , jedan glas- su demokratski standard ( postojao i tzv. pluralni votum-rezervisano i nejednako pravo glasa , jedan čovjek, vise glasova po nekom osnovu ), neki ustavi predviđaju i neka ograničenja biračkog prava

b ) Drzavljanstvo - odnos javnopravnog karaktera između pojedinca i suverene drzave , koji za građanina znači određene duznosti , a za drzavu dugovanu zastitu vlastitom drzavljaninu , međunarodni dokumentima se uređuju problemi smanjivanja broja lica bez drzavljanstva ( apatrida ) , ali i lica sa dvojnim ili vise drzavljanstava ( bipatridi i polipatridi )

c ) Sloboda stampe-tradicionalne slobode saopstavanja saznanja i informacija bilo putem stampanih , bilo putem elektronskih medija,teziste na slobodi političkog djelovanja putem slobodnih i nezavisnih medija, garantovana sloboda u većini međunarodnopravnih dokumenata , najgrublji oblici ograničavanja

Su cenzure :prethodne ( prije objavljivanja ) i naknadne ( poslije objavljivanja ) , postoji i autocenzura (sopstveno ograničavanje zbog pritiska )

d ) Sloboda udruzivanja i pravo političkog organizovanja , politički pluralizam- radi ostvarivanja najrazličitijih ciljeva i interesa, odlika demokratskih sistema( visepartijski ) a nedostatak socijalističkih

   ( jednopartijskih) , poseban značaj političke partije,ali i sloboda sindikalnog organizovanja , ograničenja ovog prava u slučaju ugrozavanja prava drugih, usmjerenosti na nasilje , rusenje ustavnog poretka , ugrozavanje suvereniteta itd. , neki ustavi i politički sistemi zagovaraju transparentnost finansiranja političkih stranaka , depolitizaciju vojske , povećanje broja nevladinih organizacije a time i sfere civilnog drustva-a sve u cilju veće demokratizacije

e ) Pravo na javno okupljanje- tretira se zajedno sa slobodom udruzivanja , najosjetljivije pitanje iako se ovo pravo priznaje svim građanima po uslovom postivanja javnog reda i mira ( problem kako ga osigurati , negdje rezim prethodne najave okupljanja , rjeđe se koristi sistem dozvola jer ima nedemokratsku konotaciju )

f) U ostale političke slobode i prava ubrajaju se i : jednaka dostupnost javnih sluzbi svim građanima , pravo na peticiju, sloboda govora, pravo na javnu kritiku itd. 

5. EKONOMSKA I SOCIJALNA PRAVA

a ) Pravo vlasnistva - posebno privatno , temelj drustvenog poretka i ekonomskog uređenja ali i individualne pozicije čovjeka, međunarodnopravni dokumenti ga također garantuju , napusta se ranija socijalistička koncepcija drustvenog vlasnistva ali se na ovim ustavnim osnovima proces tranzicije drzavnog i drustvenog u privatno vlasnistvo pokazao izuzetno slozenim ( proces privatizacije)

Ranije drzavno, drustveno vlasnistvo stvarano nasilnim oduzimanjem imovine u obliku : konfiskacija ( oduzimanja po kazni ) , agrarne reforme ( oduzimanje zemljista preko utvrđenog maksimuma ) , nacionalizacije cjelokupnih grana privrede , sada potrebno restitutio in integrum = povrat u prijasnje stanje , danas moguće ograničavanje prava vlasnistva u javnom interesu ( eksproprijacija-izvlasćivanje , izuzimanje nekretnine uz pravičnu naknadu ) , koncept vlasnistva danas podrazumijeva i socijalnu funkciju privatnog vlasnistva , slobodu preduzetnistva , slobodnu trzisnu utakmicu

b ) Pravo na rad i prava po osnovu rada - grupa prava gdje je naročito bitno samo pravo na rad koje ne znači garanciju prava na radno mjesto , sto ovo pravo čini i neutuzivim , pravo na odgovarajuće uslove rada ( pravičnih i povoljnih , svima jednakih i jednako dostupnih ) Pravo na strajk te na sindikalno organizovanje i djelovanje  ( izuzetno ograničavano ) , bitno pomenuti da ostvarenje

Ovih prava zavisi od subjektivnih mogućnosti drzave , tako da je drzava duzna odezbijediti "barem minimum " ovih prava

c ) Zastita porodice - kao osnovna ćelija drustva , od njene zastite ovisi i stabilnost cjelokupne zajednice i drzave , a naročito : zastite i brige o djeci , nediskriminacije i posebne zastite zena , zastite braka , prav na obrazovanje , privatnost , zastite materinstva i zaposlenih majki

d ) Zastita zdravlja i drugi vidovi socijalnog osiguranja - većina drzava međunarodnim dokumentima preuzela obavezu da stvara uslove da se svima osiguraju ljekarska usluga i pomoć u slučaju bolesti,sprečavanje epidemijskih bolesti itd. , naročito značajna Svjetska Zdravstvena Organizacija kao specijalizirana organizacija UN-a za ova pitanja , odnos prema ovom pravu zavisi od materijalnih mogućnosti , stepena duhovnog i materijalnog razvoja

( najvise ostvarile tzv. socijalne drzave , drzave socijalne pravde npr.Svedska )

e ) Pravo na obrazovanje - tretira se i kao lično i kao političko , socijalnoekonomsko je jer podrazumijeva aktivno djelovanje drzave za ostvarivanje , cilj mu je potpuni razvoj ljudske ličnosti i dostojanstva , pretpostavka je za formiranje slobodnog drustva , tolerancije , razumijevanja , prosperiteta , bitna dostupnost obrazovanja svih nivoa , ali i pitanje autonomije univerzizeta

6. OSTALE SLOBODE I PRAVA

a ) Prava izbjeglica i raseljenih lica - garantovana Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951 god. , sa Dodatnim protokolom iz 1966 god. , pruza se osnovna zastita licima koja su prisilno napustila svoje domove , Aneks 7 Mirovnog sporazuma za BiH naročito propisuje zastitu izbjeglica i raseljenih lica u BIH , osnovana i Komisija za izbjeglice i raseljena lica , povratak prognanih najbolji pokazatelj nivoa provođenja Mirovnog sporazuma , UNHCR zaduzen za pitanja izbjeglica na međunarodnom nivou

b ) Pravo na zdravu zivotnu okolinu - najnovija kategorija ljudskih prava , ali i pravo aktivnog statusa jer podrazumijeva nacionalne i internacionalne mjere za osiguranje zastite i unaprijeđenja zivotne okoline ,na tim osnovama nastalo i ekolosko pravo , političke partije i nevladine organizacije usmjerene na zastitu zivotne okoline, prirodne i kulturne bastine, prirodnih rariteta, spomenika materijalne i duhovne kulture, potrebne dugoročne strategije

c ) Prava manjina - individualna i kolektivna prava pripadnika nacionalnih manjina imaju velik značaj u ostvarivanju nediskriminacionog polozaja pojedinca ali i u odnosima između drzava , stabilnosti , demokratskoj sigurnosti , miru na evropskom kontinentu , ističe se problem ranije ustanovljene evropske konce-

Pcije nacionalne drzave koji je proizveo relativno zakasnjele međunarodnopravne dokumente koje tretiraju prava pripadnika nacionalnih , ali i jezičkih i vjerskih manjina , klima tolerancije i dijaloga nephodna da bi se omogućilo da kulturne raznolikosti budu činilac obogaćivanja za  svako drustvo

d ) Prava stranaca- riječ je o pravima čovjeka , bez obzira na drzavljanstvo , iako drzavljanski status poznaje određene privilegije, strancima se priznaje pravo utočista ( azila ) često samo ako su gonjeni iz političkih razloga , ali i garancije da neće biti protjerani na osnovu arbitrerne ( samovoljne ) odluke vlasti date drzave , da će im se saopćiti razlozi protjerivanja itd.

OGRANIČENJA SLOBODA I PRAVA I DUZNOSTI ČOVJEKA I GRAĐANINA

ØU najliberalnijem smislu ograničena su slobodama drugih ljudi

ØNaglasava se drustvena uslovljenost i međuzavisnost prava i duznosti , naglasak duznosti znači sklonost diktaturi , vise ograničenja i obaveza , manje demokratije

ØUstavi demokratskih drzava ograničenja svode na najmanju moguću mjeru

ØKad sam ustav propisuje ograničenja -nastoji da bude sto preciznije,-tačno se određuju slučajevi , obim i postupak ograničavanja

ØNajmasovnije ugrozavanje i ograničavanje sloboda i prava desava se za vrijeme rata , ratne opasnosti ili drugih vanrednih prilika , ali i tada postoje prava koja se ne mogu ograničiti tzv. apsolutna prava (npr. pravo na zivot , zabrana mučenja , zabrana  stavljanja u ropski polozaj itd )

ØKad se ograniče pojedina prava drzave su duzne da o tome obavijeste druge drzave

ØUstav BIH ne predviđa , niti dozvoljava bilo kakva ograničenja sloboda i prava koje proklamuje , jedinstven je u svijetu sto izdvaja ljudske slobode i prava i daje im nadustavni značaj ( član X tačka 2 )

ØEvropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava restriktivno gledaju na mogućnost ograničenja prava - samo u interesu demokratskog drustva i ostvarivanja legitimnih ciljeva

ØPored ograničenja , ustavi propisuju i opće obaveze čovjeka i građanina i to najčesće :

-obaveza postivanja ustava i zakona

-duznost i čast obrane zemlje

-savjesno obavljanje javnih funkcija

-duznost čuvanja zivotne okoline

-duznost materijalnog doprinosa za javne izdatke ( plaćanje poreza )

Postoje nekad i posebne obaveze.

nZASTITA SLOBODA I PRAVA

ØProsiruje se krug , povećava kvalitet ljudskih sloboda i prava , podizu međunarodni standardi

ØPočetna garancija : činjenica da su ljudke slobode i prava propisane ustavom i da se te odredbe neposredno primjenjujuju

ØNajrealnija opća garancija zastite sloboda i prava je nezavisno sudstvo ( tuzbenim zahtjevom usmjerenim na prestanak ugrozavanje prava , vraćanjem u prijasnje stanje , naknadu stete u građanskom postupku , ponistavanje akata organa uprave u upravnom sporu , krivično gonjenje i kaznjavanje u krivičnom postupku )

ØNadleznosti ustavnih sudova uveliko doprinose zastiti sloboda i prava ( u tzv . Apstraktnim sporovima - ocjenjivanju saglasnosti nizih akata sa zakonom i zakona i dr. Općih akata sa ustavom , mogućnost podnosenja tuzbe u slučaju povrede prava , čak iako nisu povrijeđena prava podnosioca tuzbe , tzv . Narodna tuzba ili actio popularis)

ØU posljednje vrijeme tu su i razne institucije za zastitu ljudskih prava: ombudsmeni , posmatračke misije , parlamentarni pomoćnici itd.

ØVeliku ulogu imaju i međunarodni instrumenti i institucije zastite ljudskih prava ( npr . Komitet za ljudska prava ustanovljen Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima , Evropski sud za ljudska prava ustanovljen Evropskom konvencijom  , ali i Tribunal za zločine počinjene na prostoru bivse Jugoslavije , Tribunal za zločine počinjene u Ruandi , Stalni međunarodni krivični sud - sva tri sa sjedistem u Haggu )

ØZnačajne su i međunarodne vladine i nevladine organizacije ( naročito sve vise OSCE )

ØZASTITA SLOBODA I PRAVA U BIH

ØRat značio apsolutnu negaciju ljudskih prava , u nasem Ustavu postoje osnovi , principi ,pretpostavke za realno ostvarivanje i efikasnu zastitu ljudskih sloboda i prava

ØSvi drzavni zakonodavni ,izvrsni , sudski organi odnosno institucije BIH i oba entiteta obavezani su da osiguraju najvisi nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda ( član II tačka 1 Ustava BIH)

ØUstavni sud BIH i ustavni sudovi entiteta ovlasteni su da iz pravnog poretka uklone sve zakone i propise koji nisu u skladu sa ustavom i međunarodnim dokumentima  , Ustavni sud BIH odlučuje u 

Apelacionoj nadleznosti o presudama bilo kojeg suda u BIH kojim su povrijeđene odredbe Ustava BIH , pa i one o ljudskim slobodama i pravima

ØAneksom 6 . Mirovnog sporazuma uspostavljene su posebne institucije zastite ljudskih sloboda i prava - Ombusmen i Dom za ljudska prava - koji je prestao da radi 2002 god. , te dvije institucije zajedno čine Komisijiu za ljudska prava.

A ) Ombudsmeni za ljudska prava

ØRiječ "ombudsmen" svedskog porijekla i znači zastupnik, predstavnik , povjerenik

ØPostoji u vise zemalja , javni je funkcioner obično izabran od parlamenta koji ima zadatak da vrsi kontrolu organa javne uprave i dr. Nosilaca javnih funkcija , odnosno zastitu prava građana

ØZajedničko za sve ombudsmene- ne mogu mijenjati ili ukidati akte organa drz. Vlasti i sudova

ØOvlastenja su im velika i značajna; daju preporuke određ. Organima, preduzimaju mjere da se otklone nedostaci i mjere odgovornosti za prekrsioce zakona, bave se ocjenjivanjem zakonitosti, pravičnosti, oportunosti, moralnosti akata i ponasanja

 

Prate stanje postivanja ljudskih prava i osiguravaju ga mogućnosću ulaska ( pokretanje i intervencija) u sudski postupak , prave zaključke ,nalaze , izvjestaje o stanju ljudskih prava čime podizu drustvenu svijest o istim itd.

ØOvom organi građani se mogu obraćati neposredno, bez formalnosti i troskova , u ranijem sistemu ova institucija imala slična ovlastenja kao i drustveni pravobranilac samoupravljanja

ØKod nas institucija prvi put uvedena Ustavom Federacije BIH, Vasingtonskim sporazumom

Ø Prvog Ombudsmena  za BIH imenovao OSCE , kasnije Predsjednistvo BIH nastavlja imenovati po trojicu drzavljana BIH iz konstitutivnih naroda

ØTri ombudsmena Federacije imenuje Parlament FBIH , imaju jednog ili vise zamjenika, oni rade ne samo u skladu sa zakonom već i u skladu s principima morala i pravde, čime im se sire mogućnosti djelovanja

B ) DOM ZA LJUDSKA PRAVA

ØKao dio Komisije za ljudska prava , formiran Aneksom 6 Mirovnog sporazuma za BIH

ØOva institucija imala kompetencije suda poslijeratne zastite ljudskih prava na području cijele BIH , većina članova-sudija (8 od 14) bili stranci , imenovani od strane Vijeća ministara Vijeća Evrope, koji nisu drzavljani BIH niti susjednih zemalja , četvoricu imenovala FBIH, dvojicu RS

ØDom samostalno odlučivao koje predmete će razmatrati i kojimdati prioritet ali nakon sto su iscrpljena sva  druga pravna sredstva i od konačne odluke nije proslo 6 mjeseci

ØDom stekao karakter drzavne institucije , odluke mu bile konačne i obavezujuće

ØRijesio znatan broj slučajeva , ostale rjesavaju redovne domaće institucije ,a nekih 6.000  slučajeva koji su predstavljali svojevrsni zaostatak rjesava Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu

ØSaglasnosću potpisnika Aneksa 6., 2002 god . Dom za ljudska prava prestaje da postoji


Document Info


Accesari: 17625
Apreciat:

Comenteaza documentul:

Nu esti inregistrat
Trebuie sa fii utilizator inregistrat pentru a putea comenta


Creaza cont nou

A fost util?

Daca documentul a fost util si crezi ca merita
sa adaugi un link catre el la tine in site

Copiaza codul
in pagina web a site-ului tau.

 


Copyright © Contact (SCRIGROUP Int. 2014 )